Life goes on [h.s.]

Chapter 33.

Harry's P.O.V.

"Nije dobro"-uzdahnuo sam i bacio pogled na Melanie koja je spavala na straznjim sjedalima mojeg auta.

Dugo smo razgovarali u noc,i na kraju se premjestili u moj auto jer je zahladilo.

Prisjecali smo se svih nasih trenutaka. Od prvog susreta do ove situacije.

Moras uspjeti,Harry! Zbog nje moras biti jak,ona je ta kojoj je lose!

Ponavljao sam u sebi. Ne smijem dozvoliti da primjeti kako sam lose,jer ce joj biti gore. Iako,od ovog,gore ne moze.

"Ne. Zaspala je u mojem autu."-nitko jos ne zna. Ona je trazila da jos nitko ne sazna. Ja sam se protivio,ali upornija je od mene,i ne mogu protiv nje kada..umire.

"Dobro Louis. Dolazimo"-ne znam sta cu mu reci zasto je tako blijeda,ali sad ju nemam gdje odvesti nego kod deckiju.

Zayn i Natalie nema,samo je Louis doma. Liam trazi posao,iako je kasno i nemam pojma kako ce naci posao u 11 sati navecer,a Niall je upoznao novu djevojku,pa je sa njom vani.

Ne znam sta ce biti sa mnom i Melanie,ali znam da mi je ona na prvom mjestu i uvijek ce bit. Pa cak i onda kada ode ode na nebo.
*

Parkirao sam auto ispred kuce i izasao van,te preseo na drugu stranu da uzmem Mel. Sva je blijeda u licu,krhka i tako jebeno slaba.

Louis je vec cekao na vratima,sa zabrinutim izrazom lica. Pokusao je progovorit,ali sam samo odmahnuo glavom da se makne sa vrata i prosao pored njega kao pored duha,te otisao na kat da stavim Mel u krevet.

Nisam znao u koju sobu da ju odvedem,pa sam usao u prvu koja mi je bila najbliza. Krevet je bio razbacan,pa sam maknuo plahte sa njega,dok sam sa jednom rukom drzao Mel. Polegnuo sam ju na krevet,i pokrio najdebljom dekom koju sam nasao. Vruce je,ali ima temperaturu,pa mora biti sto toplije zamotana u deku.

Poljubio sam ju u obraz,neko vrijeme gledao,i tiho izasao iz sobe. Morat cu otici i njenom doktoru da mi objasni sve sto joj je potrebno i da mi da tablete.

Na samu pomisao da ce moja malena trebati piti tablete,ici na pretrage,tjera jezu u moje kosti i suze u oci. Nikada nisam mogao ni sanjati da ce joj se to dogoditi. Nikada u zivotu nebih mogao zamisliti zivot bez Mel. Ali,morat cu se pomiriti sa cinjenicom da ce otici,i da cu ostati bez nje,ovoga puta zauvijek.

Sisao sam u prizemlje i brzo obrisao suze. Mel je rekla kako necemo jos nikome reci i drzim se njene zapovijedi. Udovoljavat cu joj svaki dan,biti sto blize njoj,pokusati barem nesto opet,makar to bilo samo prijateljstvo. Moram joj se pribliziti. Njen zivot polako istjece,i ja cu sve uciniti kako bih ga uljepsao do zadnje sekunde.

"Sta se dogodilo?"-Louis je odmah skocio sa fotelje i prisao mi. Skrenuo sam pogled na pod i zagledao se u jednu tocku. Ne zelim mu lagati u oci,tako da je bolja opcija da gledam u pod.

"Ma dobila je temperaturu i slabo joj je"-protrljao sam nos,i dalje gledajuci u pod.

"Dali joj trebaju kakvi lijekovi?"-nisam o tome razmisljao. Trebat ce joj kada se probudi,ali to cu ujutro prije nego se probudi obaviti jer sada nista ne radi.

"Hoce,ali otici su ja ujutro po lijekove"-potapsao sam ga po ramenima i sjeo na kauc.

Zivot je cudan,nije li?

"Harry.."-uzdahnuo je i ja sam ga pogledao. I ja mislim na isto,brate moj.

"Ne znam,Louis. Sve je tako komplicirano i ne znam odkuda da pocnem."-najradije bih zaplakao od svih jebenih problema.

"Harry,moras ju ostaviti. Ona nije tvoj zivot,i tebi nije na duznosti da brines za nju"-kimnuo sam i prekrizio ruke. Potpuno je u pravu,uvijek je bio.