" Dušo nije pametno da budemo više zajedno".
" Svojim poslom sam preokupiran,sad radim na nečemu veoma važnom ,tako da ne mogu se posvetiti tebi".govori dok me drži za ruke.
"Zaslužuješ da budeš nekom na prvom mjestu,nekome da te nesebično voli".
Hladnoća mi je prošla kroz tijelo.Nisam imala pojma kako da reagujem.Da bila sam zaljubljena u njega kao neka klinka koja je osjetila čari prve ljubavi.
Osvajao me dan po dan i sada kad sam konačno pustila da mi se uvuče u srce on se povlači.
"Važniji ti je posao od mene"?
"Ne,nije ali ovaj mi slučaj znači za napredovanje u karijeri".
"Vjeruj mi ,ti si najbolje što mi se dogodilo".
Riječi koje je izgovarao naprosto su mi parale uši.
Kao da ostavlja kamen,kao da me nije proganjao i osvajao dok se nisam konačno predala.
"Dajana,vjeruj mi dušo,ovako je trenutno najbolje".
Treptala sam i dodirivala oči,samo da spriječim da suze izadju iz očiju.
" Velika sam ja cura nisi ni prvi ni posljednji preživjeću ".
Rekla sam i ustala.
Kako sam koračala nisam imala pojma.
Samo sam htjela da što prije izadjem i pobjegnem od njega.
Kao da bježanjem mogu da pobjegnem od sebe,od svojih osjećaja.
****
6.mjeseci poslije
"Una ne mogu sa vama Saša je nešto nervozan".
"Dajana,od kako si sa njim vidjamo te jednom u mjesec dana.
"Hajde ,molim te".
"Ne ,dušo drugi put".
Spustila sam slušalicu kad sam čula da se vrata otvaraju.
Misli su mi otišle par mjeseci prije kad sam ga upoznala.
Poslije" onoga" čije ime nisam imala snage da izgovorim,poslije mora suza i tuge započela sam vezu sa Sašom.
Bio je pažljiv,niježan, ponašao se kao da sam jedina žena na svijetu. Poslije brodoloma sa Arminom tako nešto mi je trebalo,ono nešto da te ponovo podigne da vrati samopouzdanje.
Još uvijek sam mislila o Arminu,gdje je,ima li nekog,i često sam plakala.Nije to trajalo dugo to izmedju mene i Saše ali dovoljno da osjetim nešto prema njemu. Mada nisam bila sigurna šta je to, ali ubrzo smo počeli da nakon tri mjeseca da živimo zajedno.
U zadnje vrijeme smo se često svadjali i raspravljali oko svake moguće sitnice.
"Dajana,gdje si"?
"Evo pričala sa drugaricom,zvale me da izadjemo".
Nisam ni uspjela da odgovorim kad se počeo derati.
"Nigdje ti nećeš,ti imaš sad mene samo sa mnom možeš negdje"!
"Molim,šta to pričaš"?
"Šta me moliš,glupačo jedna"
"Kome ti glupačo"?dreknula sam.
Osjetila sam tako jak udarac po licu da sam pala na pod.
Nisam imala pojma šta me snašlo.I prije nego što sam uspjela da reagujem nagnuo se nad mnom.
Prijeteći prstom i vukući moju kosu tako jako .
"Gledaj me ".
Suze su mi tekle iz očiju ,a njegovo lice bilo je totalno izopačeno.
" Ideš li gdje bez mene"?
"Ideš li"?
"Ne".
"Nisam čuo dobro"!
"Glasnije"!
"Ne,ne idem".
"Tako treba ljubavi moja"!
Plakala sam sklupčana na podu ,još uvijek nesvjesna šta se upravo dogodilo.
Prišao mi je i počeo da i on plače.
"Izvini,molim te,ne znam šta mi je bilo".
"Dajana,srce neću nikad više".
"Naprosto ne mogu podnjeti da nisi kraj mene".
"Hajde dodji ne plači ".
"Ne znam šta mi je bilo".
"Reci nešto"?!
"Reci da mi vjeruješ da neću više".
"Sve ćemo zaboraviti nećemo više ovo spominjati". govorio je grleći me.
"Hajde ,dušo da te umijem"!
Uzeo me i poveo prema kupatilu.
Oprao mi je lice vodom i poljubio mjesto gdje me udario.
A ja sam mu to dozvolila,potpuno nesvjesna svega oko mene.
****
Otvorila sam oči a mjesto pored mene je bilo prazno.
Saše nije bilo u kući i ja sam odahnula. Na ogledalu sam ugledala da mi je obraz crveno plav na samoj jagodici blizu oka.
Svakakve misli su mi prolazile kroz glavu.
Ustala sam i krenula da pijem svoju kafu onako u miru sama sa sobom. Nekoliko stati kasnije spremila sam se i izašla do prodavnice.Nisam se našminkala ,obukla sam prvo što mi je palo pod ruku i izašla.
Hodam sa kolicima i razgledam po rafama udubljena u svoje misli,i kao da mi je neko rekao da se okrenem glavu ugledala sam ga. Bilo mi je krivo što bar nisam malo dotjerana,ne vidim ga toliko vremena i onda me sretne kao da sam ispala iz cirkusa.
Stajao je par metara od mene i onda me vidio.
Moji stomak je izvodio kao po navici cunami kao i svaki put kad sam bila u njegovoj blizini.
Da još uvijek sam imala emocije prema njemu samo sam ih duboko zakopala u nadi da neće isplivati.
"Dakice,nisam te vidio tako dugo".
Taj nadimak me poremetio totalno.
"Zdravo,Armine"!rekla sam trudeći se da mi glas ne drhti.
Približio mi se tako blizu i gledao me prodorno.
"Šta ti je to na licu"?
Nesvjesno sam pomilovala obraz.
"Ma ,ništa"!
"Kako ništa sav ti obraz crven"!
"Sigurno alergija od šminke probavala sam neke nove proizvode".
kiselo sam se nasmijala.
Sama sam sebe iznenadila kako sam brzo slagala.
Naprosto više sama sebe nisam prepoznavala.
Gledao me par trenutaka i onda klimnuo glavom.
"Kako posao "?
"Dobro ,riješavam se pomalo svega".
"Hajde ,idemo na kafu da se ispričamo "!
"Ne mogu Armine imam posla i obaveza".
"Drago mi je što sam te vidjela ".
Gledao me i pružio ruku i pomilovao me po licu i okrznuo usne.
Taj dodir me doveo do ludila.Lagala bih sama sebe kad bih rekla da mi je bilo lako.
"Vidimo se Dakice"!nasmijao se a ja sam od tog osmjeha zaboravila na sve.
