"I tvrdite da niste prostituka"?pita naslonjen na stolicu sa prekriženim rukama.
"O,bože,vi niste normalni"!govorim sad već na granici histerije.
"Pazite kako pričate sa mnom".izgovara dok mu pogled prelazi po meni.
Nikad se nisam osjećala tako golo.
Pa dobro imala sam stvarno kratku suknju,mali topić koji je jedva prikrivao moje grudi. Ali to sam se tako obukla radi moga rada iz psihologije,i milion puta sam ponovila te riječi,ali očito gospodinu
"Zgodan do bola"nije dolazilo do glave.
"Vi ste Dajana Milić"?
"Pa ,nije mi se ime promjenilo od dolaska u stanicu".
Na trenutak sam vidjela blagi osmjeh na licu i dvije prelijepe jamice,ali to je trajalo prekratko jer odmah je zauzeo ozbiljan izraz lica.
"A sad mi recite koliko se dugo bavite prostitucijom"?
"Molim"?pitam šokirano.
"Recite istinu ,i ne zaboravite da sam ja bio tamo"!
"Meni ste se nudili".
"Polako,diši,možeš ti to"!bodrila sam sama sebe dok mi je tijelo od nervoze lagano drhtalo.
I opet sam počela da pričam kako sam radila na temu za stručni rad iz psihologije,ali ovom tipu nije očito dolazilo do glave.
Osjećala sam da mi se vid magli od onog jakog svijetla koje je bilo u sobi ,dok je "gospodin zgodan do bola" gledao u mene ,proučavajući svaku crtu i pokret na mom licu i tijelu.
"Čujete sa obzirom da nemate nikakav prekršaj,pustiću vas samo ovaj put"!
"Danas je vaš sretan dan"!reče sa osmjehom na licu.
Meni ništa nije bilo jasno,ali nisam ništa pitala jer samo sam htjela da idem kući.Ustala sam i navukla suknju koja mi se podigla od sjedenja ,a njegove oči su pratile moje pokrete.
Na tren su nam se pogledi sreli a meni je čudna jeza prošla kroz tijelo.
Bilo mi je čudno,jer obično nisam tako reagovala,ali naprosto ovaj muškarac je zračio samopouzdanjem.
To sam mogla vidjeti po načinu kako hoda,kao da je stvoren da cijeli svijet ima pod nogama.
"Prilično je kasno,otpratiću vas do taksija".
"Molim"?pitala sam glupavo.
"Ipak imam nešto malo manira u sebi".i zabljesnu me osmijehom a one jamice su me lagano izbacile iz kolosjeka.
Koračala sam ispred njega i trudila sam se da ignorišem onaj osjećaj peckanja na ledjima.Znala sam da me posmatra,osjećala sam. Bio je mrak,tako da znam da ovako obučena bi privlačila pažnju svakakvih budala na ulicama.
I htjela to priznati ili ne bilo mi je drago što me je pratio.
Taksi se zaustavio i oboje smo uhvatili za ručku od vrata.Taj dodir naših ruku me trznuo.
Privlačio me ,a prvi put sam ga vidjela u životu.
Smijala sam se drugaricama kad su pričale da osjete leptiriće,treptaje tijela,ali kraj ovog muškarca ja sam osjetila cunami,od tog bezazlenog dodira ruku.
I imam osjećaj da bi me progutao.
Bože ja sam poludjela.pomislila sam sjedajući u auto.
"Budite dobri Dajana,bez gluposti u buduće"!
Pogledali smo se,i ja sam zaboravila zašto sam bila ljuta na njega,na situaciju u kojoj sam se našla.
"Ne brinite,nećemo se više nikad vidjeti"! rekla sam nervozno.
" Nikad ne reci nikad"! okrenu se i ode dok je meni pogled bio zaljepljen na mjesto na kojem je stajao.
Još dugo poslije toga nisam mogla doći sebi od utiska koji je ovaj muškarac ostavio na mene.
A nisam mu čak znala ni ime.
I to je bila jedina istina,a ovaj čudan osjećaj u grudima sam ignorirala.
