"Ali Una nema je nigdje,sve sam pretražio".
"Armine,bila je napolju da uzme malo vazduha,bilo joj je vruće."
"Znam nisi je trebala ispuštati iz vida,zato sam je i pustio sa vama".
"Ali Armine..."
"Una nemoj molim te nemam živaca pucam lagano"!
"Zvao sam momke svi je traže ko da je u zemlju propala".
"Nadam se Armine da nije nešto loše".
"Samo ako ,samo ako je on..."
"Ne,molim te ne izgovaraj to Armine".
"Hajde,idi kući a ja idem da vidim za neke informacije".
****
Otvaram oči ali bol me tjera da ih ponovo zatvorim.
Polako sa zadnjim atomom snage ponovo ih otvaram i vidim da se nalazim u nekoj prostoriji.
Ležim na nekom krevetu a sama soba me podsjeća kao na neki hotel.
Vrata se otvaraju i ulazi Saša.
Tijelo mi se ukočilo jer ga je strah paralizovao.
"Imam te konačno"!
"Glupačo šta si mislila da te neću naći".pita me dok mi se unosi u facu.
"Hajde,gdje ti je sad dragi"?
Sklonila sam se koliko sam mogla uz samo uzglavlje kreveta i nijemo ga gledala.
Skupil sam snagu i progovorila.
"Zašto mi ovo radiš"?
"Šta sam ti uradila"?
"Šta si mislila glupačo"?
"Da mi je stalo do tebe,da te volim"?
Ludjački osmijeh mu je bio na usnama.
"Petljao se gdje mu nije mjesto,kopao gdje ne treba".
"Šta misliš da sam te slučajno osvajao".
"Koja si ti guska Dajana".
"Znao sam da si mu slaba tačka,zato sam ti se i udvarao".
"Ali zašto"? pitala sam plačnim glasom.
"Da mu se osvetim , svojom istragom mi je uništavao posao".
"Ti si samo dio pomno isplaniranog plana ".
"Samo jedna više kurva"!
I onda je uslijedio još jedan udarac .Usna mi je prokrvarila i ja sam osjetila ukus krvi .
"Poslao sam mu poruku da zna da te imam"!
Molim te Bože da ovo prestane.-mislila sam u sebi.
Da bih koliko toliko sačuvala mentalno zdravlje,ja sam mislila na dva plava oka,na one jamice što su me dovodile do ludila.
Misli su mi otplovile u neki svijet gdje smo bili samo on i ja ,gdje nije bilo boli. Iako je bila bol svuda oko mene.
I nadala se da će što prije doći po mene.
Mislima sam ga dozivala.
****
"Imam je "!glasila je poruka. Armin je i dalje gledao u svoj telefon kao da je htio da ga natjera da zvoni.Bio je totalno sludjen.
"Slušajte me svi"!
"Pazite dobro kad bude ulazili da se njoj nešto ne desi"!
"A on je moj "!
"Ne smije ništa da joj se desi ,čujete li me"?
"Armine,možda je bolje da ti ostaneš ovdje previše si pristrasan"!
"Edine,nisam te ništa pitao".
"Idemo,upravo su se planovi promjenili".
****
Jeza prolazi kroz moje tijelo.Više ne mogu ni reći da sam uplašena.
Ispravna riječ bi bila da sam otupjela.
Čujem čudne zvukove negdje kao kroz maglu,ili je to samo moja mašta.Jaki udarci i tutnjanje koraka odzvanjaju očito negdje u mojoj glavi.
Ja zaklapam oči i čujem dobro poznati glas.
"Ova vrata ovamo".
Smješkam se i ne želim da otvorim oči da mi glas ne učuti.
Da moje ime koje izgovara zauvijek ostane u mojim ušima.
Vrata se treskom otvaraju i ja ugledam nepoznate muškarce.
"Evo je ovdje je"!
"Dajana,Dakice "!!
"Pogledaj me"!
Uzima me u naručje i iznosi napolje.
Glavu sam sakrila u njegova prsa ,nisam mogla da gledam ljude oko sebe.
Neko nam je otvorio vrata od auta i spustio me na zadnje sjedište.
"Našao si me".
"Dušo,zapalio bih svijet za tebe"!
"On gdje je on"?pitala sam.
"Ne brini neće ti se više nikada probližiti".
Grlio me tako oprezno i nježno,kao da sam neka porculanska lutka.Nisam mogla ni da zamislim kako izgledam.
Pod prsima sam osjetila da mi je jedna strana lica natečena.
"Vodi me kući"!
"Dušo ,moraš prvo kod doktora ".
"Armine,ne želim hoću kući molim te".
"Je li te puno povrijedio"?
Nisam znala šta da mu odgovorim.Njegov pogled mi je rekao sve šta osjeća u tom trenutku.
Zato sam samo nijemo odmahnula glavom,to mi se činilo u tom trenutku najpametnije.
"Dakice,kolega će te odvesti kući ,cure te čekaju a ja ću doći malo kasnije".
"Samo da završim posao koji sam započeo".
Znala sam šta misli.
" Molim te nemoj".rekla sam.
"Ne opterećuj svoju lijepu glavicu "!
Poljubio me u čelo klimnuo glavom momku za volanom,okrenuo se i otišao.
****
Nekoliko dana kasnije ja sam se polako oporavljala.
Ozljede su sada izgledale manje strašne,otoci su splasnuli,ali ono što me najviše boljelo je psihičko stanje.
Koliko god da sam se razumjela kroz svoje poslove i studije ,ipak još uvijek sam osjećala strah. Nisam htjela odnosno nisam mogla da budem sama.
Armin je imao razumjevanja za mene,često su i cure bile kod mene kada je on radio.
Šta se desilo sa Sašom meni je ostala misterija.Probala sam da pitam Armina šta se desilo ali uvijek sam dobila isti odgovor.
"Dušo,nikad ti više neće nauditi"!
I ja sam shvatila da je ta tema za mene završena i da ne treba
više da ga ispitujem.
To je njegov posao ,tako mi je rekao.
