UVOD
'Vraćaj se ovamo ti...ti.....lopove!!!' vikala je meni poznata,starija žena,Soledad,ona je iz Mexica i gaji najljepše ruže
Trčala sam,smijući joj se,nije me mogla ganjati jer je stara,smijala sam joj se,te joj mahnula,sjela sam na svoje,staro,isrđalo biciklo,te sam se uputila prema crkvi
'Dobar dan' pozdravljala sam meni poznate ljude,svi su bili vedri i nasmijani.
Stigla sam do crkve,te sam sišla
Polako sam ušla,te sam se prekrstila,stavila sam dvije prelijepe ruže u vazu,čula sam oca Patricia,svako jutro dolazi da se pomoli,pa logično,on je pop.
Ne smije me vidjeti,prepoznat će da sam ukrala ruže od Soledad
Brzo sam izašla iz crkve,te sam sjela na biciklo,te brzinom munje sam prolazila kroz,meni jako,jako poznate ulice.
Zakočila sam,te sam ukrala nekoliko boca mlijeka,te boce uvijek budu ispred vrata gospođe Marcy,naruči ih,ali ko joj je kriv kad već ne uzme na vrijeme haha colonthree emoticon
Brzo sam boce stavila u korpu,te sam se uputila prema sirotištu u kojem sam nekad bila.
'Dobar dan ' rekla sam,svi su došli i počeli me pozdravljati,njihove 'majke' su uzele boce mlijeka,te su ih odnijele u hladnjak.
'Šta ima ekipa?' pitala sam,dok sam ih grlila
'Ništa Elo' rekli su
'Čuvajte se,u redu? Sad moram da idem' rekla sam,te sam ih sa osmjehom pozdravila.
Moram sada otići kod Lole,žene koja me je,ajmo reći usvojila
Moram odnijeti neke jastuke,velikoj gospođi koja živi u villi.
Sjela sam na biciklo,te sam krenula prema svom dijelu 'grada'
Dok vozim kroz,uske ulice,reći ću vam nešto o sebi
Ja jako brzo pričam haha.Svi me zovu Elo,a neki Loca(Loka se čita,značenje = luda) ,nemam ni ime,ni prezime,nemam roditelje,ja sam napušteno dijete,bila sam u sirotištu u kojem nikada nisam imala igračku,dekicu,jastuk,cipele,odjeću...imala sam samo jedne farmerice i jednu poderanu i isprljanu majicu.
Nisam to mogla izdržati pa sam pobjegla...jako teško sam živjela,lutajući tada nepoznatim ulicama,jedne noći mi se dogodilo nešto...jako...strašno i...od tada imam noćne more koje me uvijek prate,od kojih ne mogu pobjeći...ali nažalost šta je tu je.
Moja Lola,me je usvojila,vidjela me je u šumi,kako ležim,bespomoćna i od tada mi je ona sve.
Imam 17. godina i brinem se za moje prijatelje u sirotištu,ono što ukradem,odnesem njima,jer im je zaista potrebno,svaka sitnica im je potrebna,nadam se da će ljudi od kojih kradem shvatiti.
Takođe sam se ajmo reći uklopila sa jednom ekipom,koji žive ne baš blizu,ali tu je to.Oni su umjetnici i nisu bogati,imaju dovoljno hrane da prežive i da se odjevaju normalno.
Upravo sam došla,sišla sam sa svog starog bicikla,ali veoma dragog,te sam krenula ući.Da,zaboravila sam vam reći,živim u Mexico City,haha.
'Hej Lola,jesi završila to što je trebalo?' pitala sam,dok sam otvarala,staklena,slabašna vrata
'Jesam dušo,evo ti jastuci i nemoj da ih upropastiš i unakaziš' rekla je
'Ne daj Bože,daj mi blagoslov' rekla sam,te me je prekrstila,poljubila sam njen,nježni prst,a onda ju zagrlila
'Čuvaj se dušo' rekla je,a ja sam klimula glavom,obula sam svoje,stare japanke,te sam stavila dva jastuka u korpu,te sam krenula prema meni poznatoj,bogatoj i elegantnoj kući.
Poznajem samo služavke koje rade tu,nisam nikad vidjela gazde kuće,ali kako god.
'Zdravo Elo' govorili su ljudi koji su me poznavali,mahnula sam im,te sam nastavljala dalje...
