Sinful soul

Better days(Part 1)

Probudilo me nešto. Ne znam ni sam šta. Pogledao sam na sat, bilo je oko 3h ujutro. Odjednom osjetih iznimno jaku bol u prsima koja kao da mi je stiskala pluća. Osjećao sam užasnu tjeskobu. Skupio sam se na krevetu i odjednom pred očima su mi počele navirati stare slike, stara bol se vraćala. Žudio sam da zagrlim nekoga, uzeo sam jastuk i čvrsto ga obgrlio. Odjednom su se niz lice počele spustati suze. Pokušao sam naći smisao svog života ali to je stvarno bilo nemoguće. Ustao sam, dovukao se do školske torbe i iz malog džepa izvadio cigaretu i upaljač, to je bio moj jedini bijeg od stvarnosti. Izašao sam na balkon i sjeo na pod, osjećao sam kako mi dim cigarete ispunjava pluća. Suze su i dalje tekle, same. U glavi je stalno odzvanjala ista melodija a pred očima iste slike. Jednostavno sve je ovo bilo previše za mene, za svakoga.

Ponedjeljak je, kao i svaki drugi ne može biti dobar. Jedva sam se dovukao do škole u kojoj su nesipavana djeca teturala poput zombija. Počeo je prvi sat. Sara nije došla, čuo sam druge kako pitaju njene frendice gdje je ona a ona govore da ne znaju. Ništa čudno ionako nije neki fan škole, dobro ko jest? Nije došla ni u utorak, ni u srijedu niti cijelu sedmicu, nešto se jako čudno dešava. U petak je jedan iz razreda rekao razrednici kao misli li ona doći u školi (pričalo se o Sari) dok je ona odgovorila da se on ne treba mješati u tuđe privatne stvari. Wow razrednica stala na stranu učenika. Nakon škole pitao sam Lejlu (Sarinu najbolju prijateljicu iz razreda) zašto Sare nema u školi, a ona mi je odgovorila da ne zna zašto bi to mene trebalo zanimati...

 Večerao sam sa sestrom koja nam je vraćajući se sa posla ponijela pizzu. '' Ej je l' znaš da je mama od one male što ide sa tobom u bolnici, valjda gotova umrijet '' obratila mi se sestra najednom. '' Ma koje '' pitao sam iznenadjeno. '' One Sare što živi u blizini, tako kaže Aylin.'' (Aylin je sestrina prijateljica koja živi u komsiluku). Odjednom me preplavio neki čudan osjećaj, '' Ej idem do nje '', uzeo sam jaknu i istrčao iz kuće. Znam kako se osjećala tad, kroz sve to sam prošao i znam da joj je nečina podrška bitna. Otišao sam do njene kuće, izašao je njen stariji brat i ispitavši me ko sam i šta hoću rekao da je Sara u bolnici. Vratio sam se kući. Sutradan pošto nisam išao u školu preležao sam u svom krevetu gledajući filmove a i vrijeme je bilo kišovito pa mi je prijalo. Zvala me sestra da siđem '' Ej ona Sara je ispred ''. Otvorio sam vrata '' Ej ''. 

-E, što si me tražio neki dan?!

Pa čuo sam za tvoju mamu pa sam htio vidjet kako si.

-A zašto bi tebe uopšte trebalo bit briga kako sam?!

Jer mi se svidjas, glupačo bahata i ne želim da budeš tužna, naravno da joj to nisam rekao.

Pa onako, znam kako ti je i sve to... to sam joj rekao.

- Ma šta ti znaš, daj dečko molim te mani me se!

Izderala se, srdito me gledajući i otišla.

Pa dobro šta ću ja sad, uvijek kada bi se neko trudio da me odgurne od sebe ja sam polako popuštao i na kraju bi se udaljili potpuno . Nisam ju viđao narednih sedmica, jednog dana mi je sestra rekla da joj je mama umrla. Samo sam slegnuo ramenima. Rado bih otišao tamo, zagrlio ju čvrsto i rekao da joj je mama sad na boljem mjestu i da pazi na nju, ali ona to nije željela. 

U školi sam upoznao jednog lika, zapravo smo se upoznali online a tek onda skužili da idemo u istu školu. Odmah na počeku smo se sprijateljili, počeo je biti osoba kojoj sam sve mogao reći i ubiti je skoro sve znao o meni. U školi za vrijeme ručka bi često skupa ručali i smijali se, bio je to prvi put da se smijem nakon dugo vremena. Pričao mi je kako se i on tu doselio jer su njegovi nasljedili neko imanje. Aleksandar je bio iznimno vedar dječak sa lijepom naravi, plavo zelenih očiju i smeđkaste kose. Sprijateljio sam se sa još nekima iz razreda i odjednom kao da nije sve tako crno. Izgleda da su samo potrebni pravi ljudi koji će ljubavlju i pažnjom da zamjene stare da bi sve bilo uredu. 
Aleksandar je živio par ulica dalje od moje, imao je dvije sestra stariju i mlađu. Bio je poprilično inteligentan tako da se s njim moglo pričati o skoro svemu a svaki razgovor je bio obogaćen humorom tako da pored njega nikad nisam bio tužan. Jenog dana u kantini mi je za vrijeme ručka rekao kako mu je drago što smo se sprijateljili jer inače ne voli ostvarivati komunikaciju sa ljudima, baš kao ni ja. Kroz glavu mi je uvijek prolazila misao gdje je sad Sara, razmišljao sam i o Džanu, bratu kojeg vjerovatno nikad neću upoznati. Bilo mi je drago što imam Aleksandra jer mi je stvarno trebao neko kome mogu reći sve, tako da je on znao sve o meni, skoro sve. Nikad mu nisam rekao da sam siroče, jednostavno nisam volio onaj tužni pogled upućen meni, ono žaljenje i to što se više nikad ne bi isto odnosili prema meni, zato sam odlučio da nikom ne govorim. 

Jedne noći vratio sam se kasno kući i odmah obukao pidžamu i zavukao se u krevet, nisam ni uspio zatvoriti oči a neko je počeo snažno da kuca na ulazna vrata. Zvuk je bio tako glasan da se izvijao po cijeloj kući.  Brzo sam se trgnuo iz polusna i krenuo niz stepenica, misleći ko je u ovo doba. Sestra je već preplašena stojala na hodniku i prstom pokazivala na vrata, dok sam se ja primicao da otvorim.