Sinful soul

I'm dying

Opet sam se probudio na krvavoj postelji, ožiljci po rukama su me pomalo pekli. Dovukao sam se do kraja kreveta i nogama stao na hladni aluminat što me pomalo razbudilo. Digao sam se i napola žmureći dugim stepenicama silazio prema dnevnom. U kući je vladala čudna tišina vjerovatno sam bio sam. Bio je hladni jesenji dan, kiša je neprestano padala i to mi je iznimno godilo. Sjedio sam u kuhinji i ispijao sad već hladnu kavu iako to nisam primjećivao . Tek sad sam shvatio, kada se neko rodi oči su mu blještave, pune života i svijetla ali svaki put kad' ta osoba izgubi nekog njemu dragog dio svijetlosti se gasi i njegov pogled nije više kao prije, sad' je prazan i ispunjen bolom.

''Ponedjeljak je''  odjednom se u sobi stvorila starija sestra, samo mi je još ona ostala. ''Mogao bi' u školu'', ''Ne znam valjda bih''. ''Već dugo nisi išao'' nastavila je sa pričom dok sam ju ignorisao beljeći u šalicu. Bio sam umoran od svega, jednostavno nisam bio spreman za školu i sve to. ''Dobro ići ću'' izgovorio sam ne pogledavši u nju. ''Dobro, spremi se, čekam te u autu''.

''Ajde ne brini biće sve uredu'' promuklim glasom prekinula je šutnju u autu, ''Mah znam'' uzvratio sam duboko izdišući i znajući da ništa više nikako ne može biti dobro, a to je i ona znala samo što je duboko u zelenim očima krila suze koje je noću izlijevala u veliki jastuk. Brzo smo došli pred školu koju sam sad mrzio još više, ''Ajde budi pametan'' '' Budem, bok'', teturavim hodom došao sam ispred ulaza u školu. Ah da toliko pogleda, ogovaranja, ''Pa dobro ljudi bar' sačekajte da odem '' pomislio sam u sebi. 

Navečer sam se kući vratio busom. U velikoj sada praznoj kući me dočekala sestra sa večerom. Sve je bilo tako naizgled prazno i pusto, više nije bilo odjeka smijeha i pričanja šali. Kućom je vladala mrtva tišina.

''Kako je bilo?'' 

''Ma dobro''

I opet tišina...

Gledao sam u tanjur, očito da se sestra potrudila pored svih obaveza ali nije mi bilo do hrane a ni njoj očito čim je vilicom preturala po tanjuru prebacivajući hranu sa jednog kraja na drugi.

''Moramo nastaviti dalje sa životom valjda to shvaćaš. Jednostavno živjeti se mora! -Tiho je uzdahnula, pa nastavila.- Valjda znaš da se osjećam isto kao i ti ali moramo biti jaki'' I dalje sam samo beljio u tanjur dok je ona počela pospremati stol, ''Neka ja ću'' odmahnuo sam rukom, počevši kupiti tanjure sa stola. 

Još jedan dan je iza nas, preživjeli smo ga. Ko bi rekao? Lažu da je vijeme lijek, osjećaj je isti kao i prije mjesec dana kada je započeo pakao za nas.