Bježala sam.
U tom trenutku prezirala sam sve oko sebe, pa čak i bit svoga bića. Bijeli zrak zaledio je moju nutrinu, glasovi u glavi besramno su vrištali. Sve me stezalo, imala sam oko sebe previše prostora.
Snijeg me okružio. Pojavljivale su mi se razne misli o tome kako bi strašno i surovo i radosno bilo da me nađu mrtvu tu, točno na mjestu gdje sada stojim. Tek bi me otkopali, a nemilosrdne pahulje već bi se spuštale ne moje blijedo nepomično lice.
Voljela bih znati kako bi izgledalo lice mojega oca. Bi li si dopustio trenutak slabosti? Bi li njegovo lice ostalo u onom ružnom izrazu koji sam mrzila jer sam na njemu pronalazila crte svoga lica?
Nemoj misliti na Henrya.
Ali bilo je smiješno ne misliti na njega kad je on taj koji me progoni. A mrzila sam ga. Njegova duša oduvijek je bila trula, kao da je rođenjem bio predodređen da uništi živote svojih najbližih. Svoje kćeri. Svoga sina.
Okrenula sam se prema vazdazelenom drveću koje mi je mahalo zdesna. Ono nije znalo moje grijehe, nije znalo da, da sam ostala koji trenutak duže sa svojim ocem, i moja duša pocrnjela bi i ostarila. Možda ju još uspijem spasiti, pomislim. Možda.
Krenula sam prema njoj jer sjever i zapad pružali su čistinu na kojoj bi me konjanici pronašli s lakoćom.
Prstima, iz kojih sam odavno izgubila osjet, stegnula sam svoj tvrdi kaput. Još samo malo, razmišljala sam, i drveće će mi pjevati pjesmu dobrodošlice i prigrliti me svojim granama oštrim, ali iskrenim. Još samo malo, i možda ću otkriti kako je to biti voljen.
Ali tamo me dočekala tama. To je bilo u redu. Jer u tama ja i pripadam.
YOU ARE READING
Ja sanjam polarnu svjetlost
General Fiction"Bila sam prašina i sjena, ispunjena mržnjom. U vremenu koje nije prolazilo i prostoru koji je uvijek ostajao bijel i i nosio masku nježnosti, gledala sam na sebe kao na mrtvaca. Imala sam svoj kostur, ali ne i vitaln...
