Gledala sam kroz prozor i mislila kako me pogled vara jer je Nigra pod svjetlima lampa i zvijezda izgledala lijepo. Ali ako si ikada izašao na ulicu i ušao u te kuće, znao si da smrde po predrasudama, ustajalim lažima i nemaru.
Ali nisu morale.
Svatko od tih ljudi donio je odluku.
Koja ih je koštala života.
Nicholas je pokucao i ušao. „Došao sam te obavijestiti da krećemo sutra čim svane. Mariana je rekla da se obućeš vrlo toplo i da nije potrebno da nosiš odjeću. Nabavit će novu." Kimnula sam. „Ali ti to već znaš", rekao je kad je primijetio da mi je na krevetu kovčeg pun stvari. „Da, načula sam nešto."
Sjeo je na krevet pogledom pregledavajući što sam spremila. „Znači pričao si s njom?"-„Da. I nije mi to rekla direktno, ali znam da joj je žao što je sve ispalo ovako. Mislim, vaš susret i sve. Ispravit će sve kad stignemo u Beatum." Zbunjeno sam ga pogledala. „A što si ti-njezina desna ruka?"-„Tako nešto", Nicholas to nije shvatio kao šalu. U kovčeg sam još strpala najdraže knjige i Tomove crteže. Nekako sam žalila što u njega mogu spremiti samo ono što imam, a ne i ono što jesam. „Jesi li tužna?" No nisam znala opisati taj osjećaj zlatne koja prodire kroz tamu i hladnoću, onaj osjećaj koji dobiješ kada moraš ostaviti sve iza sebe, i dobro i loše, i krenuti u nešto novo. Kada znaš da tvoju krv više neće sačinjavati iste boje. Mrzjela sam te boje, ali već su mi počinjale nedostajati. Stoga sam rekla: „Ovo ima puno dobrih strana. Jedna od njih je svakako to da, kada Tom zavlada Aurumom, napokon ćemo imati priliku sklopiti mir među kraljevstvima."
Dok sam zatvarala kovčeg, pogledala sam Nicholasa. Smiješio se u zrak zamišljen, onako samo za sebe. Oh, kako li sam željela da ta toplina, ta jutra što su čučala u njemu, postanu moja. Ali to se neće nikada dogoditi. Sve dok ne budem probudila goruće Sunce koje leži u mojim prsima.
Nicholas se prošetao do mog stola i s njega podigao papir koji sam svakako planirala ponijeti, ali sam ga zaboravila spremiti. Onaj na kojem je bila napisana moja pjesma.
Zurila sam u njega dok je čitao. Osjećala sam se nagom. Nikada mi nitko nije prišao tako blizu, tako nedirektno dotaknuo moju kožu i osjetio ono što je ispod. Trebalo mu je dugo, kao da je nakon što ju je pročitao, krenuo ispočetka. Onda je podigao pogled i zadivljeno se nasmiješio. „Ovo je zbilja dobro."
Sunce u meni dobilo je konačan poticaj da počne sjati.
I sve boje o kojima sam govorila u pjesmi, tada su bile u meni.
YOU ARE READING
Ja sanjam polarnu svjetlost
General Fiction"Bila sam prašina i sjena, ispunjena mržnjom. U vremenu koje nije prolazilo i prostoru koji je uvijek ostajao bijel i i nosio masku nježnosti, gledala sam na sebe kao na mrtvaca. Imala sam svoj kostur, ali ne i vitaln...
