„Florence." Nije to bio pozdrav niti doziv, već je zvučalo kao da se prisjeća kako moje ime zvuči na njegovim usnama. Prišao mi je i zagrlio. Sjeli smo u tišini.
Blagavaonica je bila prostorija prosječne veličine. Imali smo jednu još veću u kojoj smo objedovali s gostima. Ali ova je bila je bliža kuhinji i ugodnija za boraviti zbog žute boje zidova koja je nekim čudom uspjevala ne ispasti prenapadna.
Sjela sam na začelje kao i on, jer su to bila najudaljenija mjesta.
„Tom je bio jako zabrinut." Nisam ni trepnula. Mogla sam osjetiti naznak lošega. „Ne mogu vjeovati da si ga samo tako ostavila." Zurila sam u tanjur i pomicala vilicom po njegovom sadržaju. Osjećala sam mučninu i ništa nisam prinosila ustima. Upjela sam održati neutralan izraz iako me podrhtanje vlastitih ruku poticalo na smijeh. „Gdje si uopće krenula?" Znala sam da zna i da ne očekuje odgovor, ali ipak sam rekla:„Kod Mariane. Sjećaš se? One žene koja me je rodila. I nisam ostavila Toma. Namjeravala sam se vratiti po njega." Njegov smijeh bio je zvukovna realizacija odvratnosti i surovosti. Počešao se po bradi, svježe obrijanoj. „Florence, kako bi bilo da se vratiš u stvarnost?" Kao da je imao listu stvari koje može reći i neopisivo me naljutiti. „Bježala si na tom konju kao dijete koje nije dobilo igračku! Zašto nisi došla razgovarati sa mnom?"
Nasmijala sam se gorko, no to nije zaustavilo suze, štoviše potaknulo je jednu da mi klizne besramno niz lijevi obraz. Slabost. Znala sam da je to pomislio čim je dignuo pogled.
Bila sam neopisivo slaba.
Strpao je komad crvenog mesa u usta. „Da si došla i rekla da si pod stresom zbog obveza..."-„Ti ne bi ništa učinio!" Ustala sam takvom silinom da sam bedrima pritom udarila u stol. „Rekao bi mi da to moram učiniti jer ću jednoga dana biti na tronu! Rekao bi mi da bi se mama zasramila kad bi znala jer je ona sa osamnaest već bila osnovala Beautum!" Tada je moj glas bila sama bol.
Zidovi žute boje pitali su se čime su zaslužili takvu viku.
Henry me gledao, samo mu se čeljust trzovito pomicala dok je žvakao.
Otišla sam, nastavila sam u sebi, jer me vlastiti otac nazivao prokletstvom.
Izjurila sam, samo još više pokazujući svoju slabost. Projurila sam kraj Celeste koja je nosila izraz čistog sažaljenja.
On je bio zabavljen mojom predstavom pa sam iza sebe mogla čuti kratak smijeh. Osjećala sam samo gađenje.
YOU ARE READING
Ja sanjam polarnu svjetlost
General Fiction"Bila sam prašina i sjena, ispunjena mržnjom. U vremenu koje nije prolazilo i prostoru koji je uvijek ostajao bijel i i nosio masku nježnosti, gledala sam na sebe kao na mrtvaca. Imala sam svoj kostur, ali ne i vitaln...
