Bili smo u potpuno ukopanoj zemunici, a unutar nje bilo je samo malo mjesto za vatru, konzerve, vreću za spavanje, odjeću i nas dvoje. Osjećala bih nelagodu, ali mogla sam osjećati samo veliku zahvalnost za dvije konzerve graha i toplu juhu koju sam prethodno pojela. Drhtala sam. Htjela sam prići bliže vatri, ali on mi nije dao. Rekao je da sam ozebla. „Znam da ćeš pomisliti da su riječi koje ću sad izreći početak ostvarenja tvoje najveće noćne more, ali moraš se skinuti. Barem kaput i čizme. Zgrijat ću vodu pa ćemo te postupno ugrijati." Nije mi davao prostora za rapravu. Nijemo sam skinula čizme i kaput. U glavi mi se pomalo vrtjelo. Dok se voda polako grijala kraj vatre, on je nekoliko trenutaka ruke također držao iznad vatre pa ih prislonio na moje uši. Zatvorila sam oči. Toplina je bila oslobađajuća. Nešto se u meni odmrznulo zbog njegova dodira. Kad je temperatura postala mlaka, uzeo je moje ruke, a nakon njih i stopala i počeo ih prati i lagano masirati. Potom sam se umila.
Ponovili smo to nekoliko puta, svaki put sve toplijom vodom. Kad je po zadnji put u svojim rukama držao moja stopala, rekao je:" Ja sam Nicholas, usput." Činio se poraženim što se nisam barem nasmiješila. „Florence." Kimnuo je nekoliko puta. „Florence", ponovio je. Ovaj put sam se, dok se okrenuo kako bi dohvatio deku i njome me pokrio, nasmiješila.
Prešao je na drugu stranu zemunice i legao. A potom je počeo pričati. O glupostima, uglavnom. Stvarima koje me nimalo nizu zanimale. O tome da ima sedamnaest godina, a tu često dolazi jer mu se sviđa osjećaj neovisnoti, slobode. Njegove roditelje baš i nije briga. „Ne mogu zamisliti svoje roditelje kako mi govore da me vole. Kako je to blesavo! Kako je to tužno. Kad sam bio mlađi, mislio sam da je loše nekome često govoriti da ga voliš, da bi te riječi trebale biti izgovorene što rjeđe jer će izgubiti svoj smisao. Kako sam bio blesav! Ako osjećaš ljubav, i riječi ljubavi rastu u tebi, trebaš izaći van i vrištati ih. Viknuti da te svi čuju. Kako smo sretni što možemo osjećati. Kako smo sretni što možemo osjećati ljubav!"Zašutio je. Gledao je u dasku koja nas je štitila od vanjskoga svijeta kao da je zaljubljen u nju. „Ti si budala", rekla sam napokon. Okrenula sam se na bok kako ga ne bih morala pogledati u lice nakon što sam izgovorila te riječi. „Laku noć, Florence."
Zažmirila sam toliko da me zaboljelo, samo kako ne bih zaplakala.
ESTÁS LEYENDO
Ja sanjam polarnu svjetlost
Ficción General"Bila sam prašina i sjena, ispunjena mržnjom. U vremenu koje nije prolazilo i prostoru koji je uvijek ostajao bijel i i nosio masku nježnosti, gledala sam na sebe kao na mrtvaca. Imala sam svoj kostur, ali ne i vitaln...
