Prva stvar koje sam uistinu bila svjesna jest da me granje šiba po nogama i debele nogavice i čizme neće preventirati modrice. Osim što sam kroz tamu vidjela vrlo oskudno, sve je postalo još gore kad mi se vid počeo magliti. Osjećala sam da je to početak ponovnog gubljena moći nad sobom. Nisam mogla kontrolirati svoj dah. Mišići su mi drhtali. Znoj mi je klizio niz vrat i spuštao se niz prsa.
Još sam uvijek osjećala njegove ruke na svojima. Nicholasove oči tada su vrištale od jada i straha. Bile su to oči koje nisu htjele umrijeti. Pomahnitalo me tresao i ponavljao:"Probudi se, Florence. Našli su nas. Ubit će nas."
Ubit će nas. Ubit će nas.
Ne bi nas zbilja ubili. Možda Nicholasa i bi, ali mene bi odveli natrag ocu. Stoga sam sada trčala.
Bili su na konjima.
Njih trojica.
Nismo mogli predugo zadržavati prvotnu udaljenost. A i da smo u tome uspjeli, sve svoje stvari ostavili smo u šatorima daleko iza sebe.
Nismo imali šanse.
Čula sam Nicholasove strahovito glasne udisaje i izdisaje.
Prve sunčeve zrake spuštale su se kroz čisti zrak, a on i ja plesali smo na granici života i smrti.
ESTÁS LEYENDO
Ja sanjam polarnu svjetlost
Ficción General"Bila sam prašina i sjena, ispunjena mržnjom. U vremenu koje nije prolazilo i prostoru koji je uvijek ostajao bijel i i nosio masku nježnosti, gledala sam na sebe kao na mrtvaca. Imala sam svoj kostur, ali ne i vitaln...
