Lost In Neverland

|Lost|Broken|

Jedan, dva, tri...
-"Stani!"-čula sam hrapav glas. Mojim tijelom zavladao je osjećaj topline. Vidim poznatu smeđu kosu. Vidim poznat osmijeh i sjaj u očima. To si ti! Pružio si mi ruku i lagano podigao. Svi pištolji koji su bili usmjereni u mene jednostavno su nestali.Dan se promjenio, postao je onakav kakav je bio dok smo se upoznali. Magli mi se tvoje ime. Sve se zacrnilo...

Pada kiša u kišnom Londonu. Šetam ulicom. Nemam kišobran, volim kišu. Te male kapljice dok ti padnu na kosu, dok ti umiju lice, osjećaš se kao dijete.
I'm singing in the rain...

-"Trebaš li kišobran?"- upitao me neki čovijek i nasmijao se. Koliko god volim kišu, i mrzim kišobrane, prihvatila sam.

-"Može."-približila sam mu se i stala ispod kišobrana.

-"Jel' ti hladno?"-upitao me nježnim glasom. Skinuo je sako i pružio mi ga.

-"Hvala."-rekla sam i obukla sako. On se nasmijao. Moje srce osjeća se ispunjeno, tako sam sretna.

-" Dok sam bio dječak, moj djed i ja znali smo hodati ulicom i brojati crvene aute."-rekao je i zamislio se. Ja sam se nasmijala i pogledala ga. Njegove plave oči zasjele su od sreće, stali smo i zagledali se jedno drugom u oči. Moje smeđe oči i njegove plave, moja plava kosa i njegova smeđa, savršeno se podudaramo.

-"Imaš lijepe oči."- blago sam se nasmijala, moji obrazi su se zacrvenili. Krenuli smo dalje šetati ulicom.

-"A kamo si se uputila?"-pitao me. Skoro sam zaboravila kamo idem.

-"Idem u posjetu sestri u bolnicu."-rekla sam tiho. Ispred mene bila bolnica, vratila sam sako i krenula prema ulazu. Taman dok sam htjela otvoriti vrata osjetila sam ruku na svojem ramenu, okrenula sam se.

-"Čekaj! Mogu li znati tvoje ime?"-rekao je i blago se nasmješio

-"Elizabeth."-rekla sam. Otvorila vrata i ušla u predvorje. Polako sam koračala do sobe. Sa strahom sam otvorila vrata sobe. Moja sestra ležala je u bolničkom krevetu, kraj nje stajao je doktor.

-"Dobar dan."-rekla sam uplašeno. Doktor me pogledao, njegov pogled mi govori da nešto nije uredu. Zakoračila sam u sobu.

-"Vremena je sve manje."-rekao je doktor i tužno me pogledao. Pogledala sam sestru, spavala je.

-"Još joj malo vremena ostaje. Samo ju ta operacija može spasiti."- pogledao je u moju sestru.

-"Ne mogu priuštiti tu operaciju."-rekla sam drhtavim glasom. Doktor je samo šutio, nakon nekog vremena otišao je iz sobe. Moja sestra bezpomoćno je ležala. Njeno blijedo lice nije se više smješilo. Njezine predivne oči bile su zatvorene.

-"Elen probudi se, molim te! Želim vidjeti tvoj predivan osmijeh. Otvori svoje predivne oči. Sjećaš li se kada bi padala kiša i mi bi skakale po lokvicama? Ti si imala crvene čizmice, a ja plave. Sjećam se kako si voljela te čizmice. Ja sam ovdje uz tebe! Otvori oči! Uputi mi tvoj predivan osmjeh! Znam da me čuješ! Otvori oči! Pogledaj me! Nemogu priuštiti tu operaciju. Oprosti, molim te! Nemam toliko novaca. Obećajem da ćeš biti dobro, bilo na ovom svijetu ili onom."-
Elen se nije budila. Njezine oči su još zatvorene, njezino lice ostat će blijedo. Skupim ću taj novac, na njezinom licu zasjat će osmijeh. Otišla sam iz sobe, lagano zatvorila vrata, koračala do izlaza. Hodam ulicom Londona. Pada kiša, nemam kišobran.

Pa evo nastavka, znam da je dosadan.ipak priča mora imat svoj početak. Priča će postati punoo bolja dok dođu i drugi nastavci. Čuvam dobre ideje za poslije😂 Možete mi reći kakav je nastavak i dati mi dobar savjet jer mi je potreban za ovu priču.Možda vam se zbog ovog nastavka priča čini dosadna, ali neće biti. Jer su i vama rečenice nježne? Do sljedećeg nastavka❤❤❤❤❤❤❤❤❤❤❤ hvala puno na predivnim komentarima stvarno mi znače💖