Pentagram

Shannon's saturday

Sva prestravljena događajem u kući Shannon nije ni primjetila da hoda u krivom smijeru. Hodala je prema školi a ne prema kući. Odjednom sva izbezumljena stane i pogleda sve oko sebe i shvati da neide kući. Ne samo da je prošla školsko igralište već je polagano ulazila u šumu koja se nalazila nekoliko metara od škole. Iako je željela prestati hodati nekakva sila ju je vukla te je bila toliko jaka da je se Shannon nije mogla oduprjeti. Hodajuć Shannon se počela osječati sve slabiju te je u jednom trenutku samo stala i nije se micala. Mjesec je bio iza oblaka te potpuno sakriven od očiju, šuma je bila gusta i mračna te jednim djelom sva puna vlage i ledenim zrakom te je s druge strane šume vladala neugodna sparina i to bez imalo svježeg zraka. Zbog takve razlike u klimi Shannon se pocela tresti, zjenice su joj bile toliko raširene da se nije vidjela niti jedna druga boja osim crne te odjednom BOOM!! Shannon pada na pod kao mrtva, hladana kao led, otvorenih očiju crnih kao ugljen....
Nedovršena! Neispunjena! To su riječi kojima bih se opisala. Čekaj! Zašto ja ovo uopče govorim... i gdje sam ja to?
Svijet bez boja je mjesto prazno poput tijela bez duše to je mjesto u kojemu se sada Shannon nalazi. Aaaaaaaaa!!! Vrisak toliko snažan, toliko močan i toliko glasan da se naježiš i da ti se sledi krv u žilama. Shannon tako zbunjena i tako uplašena, sva prekrivena znojem i prljavštinom leži u svom krevetu u svojoj sobi. I bez trunke ideje ili ikakve tako bizarne misli da što se to sada dogodilo. Dali je to bio samo san? Priviđenje? Ali ako to je bio san zašto je onda Shannon prekrivena prljavštinom? Ali opet ako je to bila stvarnost kako je ona u svom krevetu? Ta pitanja mučila su Shannon.