The Vampire Witch: New Age

Chapter 16

Jedva sam otvorila oči razdražena jutarnjim slabašnim plavičastim svjetlom što je dopiralo iz prozora razotkrita blijedim čipkastim zavjesama. Prisiljeno sam se izvukla iz kreveta koračajući prema Jenniferinoj sobi. Vidjevši zatvorena vrata, odustala sam. Pretpostavljam da je ne bih trebala uznemiravati ovako rano. Slegnula sam ramenima i nagnula se preko ogradice koja je služila kao zaštita od pada u prizemlje, to jest, glavni hodnik. Vidjela sam Jessicu i Katherine kako zajedno raspravljaju o nečemu. Naćulila sam uši i odmakla se od visoke ogradice koja se sastojala od me povezanih i bijelo obojenih drvenih stupića.

"Ti idi u školu, obrazuj se malo, ja ću biti s Jennifer", prepoznala sam Katherinin glas. Uvijek je bio malo hrapaviji ujutro.

"Ne trebam se obrazovati. Kao da će mi to išta koristiti. Vampir sam", Jess je povisila ton, ali još uvijek nije bila osobito glasna.

"Koristit će tvom malenom mozgiću, Jess. Idi, zabavi se."

Pa, dobro, barem neću sama morati na bus i strepiti hoće li neki stranac sjesti sa mnom. Uzdahnula sam tražeći odjeću u prenatrpanom ormaru. Na kraju sam završila u svijetloplavim uskim trapericama, bijeloj jednostavnoj majici na duge rukave i sivoj raskopčanoj dugačkoj vestici. "Spremna si?" upitala me Jessica stavljajući slojeve maskare na svoje prirodno izražene trepavice. Uskoro smo trebale krenuti ukoliko nismo željele opet lažirati ispričnice.

"Da, samo da zgrabim ruksak. Misliš da će biti Jennifer dobro?" nesigurnim tonom sam je upitala stavljajući parfem. To jutro nisam imala volje za šminkanjem. Imala sam samo balzam za usne i diskretno i uredno popunjene obrve. Nekoć sam pokušavala privući dečke iz škole u Manchesteru, a sada se sve promijenilo.

"Alex, znaš da hoće. Nekako. A i nema nikog tko će je bolje paziti od Kath", zatvarala je maskaru i okrenula se od velikog ogledala u hodniku prema meni.

Kimnula sam glavom, pozdravile smo Katherine i izašle iz kuće. Gusti i neprozirni sloj magle nas je obavijao dok smo hodale prema autobusnoj stanici. Jutro je bilo pomalo tmurno i drukčije. Ponovno se pojavio onaj teški osjećaj u trbuhu, osjećaj koji se pojavljivao samo kada su se loše stvari događale. Možda samo umišljam. Ma koga ja zavaravam, nikada ne umišljam. "Imam neki loši predosjećaj", iscijedila sam sporo. Jess me pogledala začuđeno stisnutih plavih očiju. "Misliš na Jennifer? Bit će dobro, samo joj daj vremena. Smislit ćemo nešto."

"Ne, ne, nije to. Nešto me drugo muči, ali ne mogu dokučiti što", odvratila sam. "Možda ti je to zbog matematike prvi sat?"

"Moguće", rekla sam. Nakon pola sata vožnje, stale smo pred ogromnom žućkastom školskom zgradom. Dvorište je bilo prepuno tinejdžera. Doslovno je svaka klupica bila zauzeta. Ne mogu reći da nas obično ne dočekuje sličan prizor, ali moram priznati da je to jutro bilo znatnije više ljudi izvan škole nego inače. Bilo ih je dvostruko više, a bližilo se zvono. Nije valjda da štrajkamo? Da bar.

"Što se događa?" Jess me namrštenih obrva upitala. Odmahnula sam zbunjeno. Zaista mi ništa nije bilo jasno. Koliko sam uspjela vidjeti iz daljine, nitko nije ulazio u školu. Jessica i ja smo se polako približavale glavnim zatvorenim ulaznim vratima prolazeći kraj puno grupica ljudi koji su nam usput davali čudne poglede.

"Ej, vi, ne možete ući u školu. Još ne. Došli su neki tipovi iz policije i nešto se sad dogovaraju s ravnateljicom", zaustavila nas je vršnjakinja, nešto viša od mene, svijetle kose i puti.

"Policija? Što se dogodilo?" trznula sam se. Policija je sigurno ovdje zbog Fitza, Alex. Znaš to dobro. Osvrnula sam se oko sebe. Dosta ljudi nas je promatralo.

"Ne znam, neka profa je izašla van i rekla je da ćemo ući za koju minutu", cura je odvratila.
"Aha", zamišljeno sam izustila i svratila pogled na betonirani pločnik na kojem smo stajale. Svjetlokosa djevojka se udaljila od nas, a za to vrijeme mi je uspjelo proći tisuću različitih misli kroz glavu.
"Jessica", prosiktala sam zabrinuto i okrenula glavu prema njoj.
"To je moje ime", njene namazane usne su se lagano izvile u smiješak dok smo sporim koracima dolazile do jednog od velikog broja školskog raskošnog drveća. Ondje je bilo najmanje ljudi, ako uzmemo u obzir cijelo školsko dvorište, a privatnost je ono što nam je zaista u tom trenutku trebalo.
"Zašto imam osjećaj da se nalazim u dubokim sranjima?" duboko sam uzdahnula i prebacila težinu tijela na drugu nogu.