The Vampire Witch: New Age

Chapter 15

"Tko je Jennifer?"Njeno pitanje mi je odjekivalo u glavi. Dobro, Adrian jest rekao da je moguće da se ne sjeća ničega, ali...nekako sam se ipak nadala da se to neće dogoditi.

"To si ti", obujmila sam joj lice dlanovima pokušavši joj dati do znanja da joj neću nauditi. No, čini se da sam postigla kontraefekt, odmaknula se zastrašeno od mene i počela uspaničeno govoriti.

"Gdje sam? Jesam li oteta?" Nikada joj nisam vidjela tu količinu straha u očima koja je postojala tada.

"Ne! Ne. Ovdje si s nama, Jennifer", željela sam je smiriti, ali ubrzo me prekinula.

"Koliko god tražite moju majku, ona to neće moći platiti", rekla je glasno.

"Jennifer, trebam ti objasniti mnogo stvari. Znam da je sve ovo previše za tebe, ali..", istog trena sam shvatila kako stvari baš i ne idu u dobrom, željenom smjeru. Jadnica se ne sjeća ničega. Baš ničega. Njeno stanje uma je ostalo zaglavljeno unatrag nekoliko godina, prije negoli je postala vampir. A objasniti joj što se sve dogodilo...to bi mogao biti pravi izazov.

"Ja sam Annabelle, Anna-Belle! Shvaćaš?! Molim vas, pustite me kući, molim vas!" Zaklopila sam oči od jada i nastojila se smiriti. Ne mogu vikati na nju, naravno, ali k vragu, tvrdoglava je. Neće me čak ni saslušati. Što bi mi to vrijedilo i da me sasluša? Vjerojatno mi naposljetku opet ne bi riječ povjerovala.

"Jesi li gladna? Želiš li nešto?" trudila sam se održati vlastiti ton mirnim.

"Stvarno sam oteta?" razrogačila je zaprepašteno oči. Iako je izgledala posve isto kao i prije, nekako je nisam mogla promatrati kao Jennifer.

"Ne, Jen...Annabelle, nisi oteta. Ako želiš, mogu pozvati tvoju sestru kao dokaz da te nismo oteli, u redu?"
"Moja sestra je upravo osoba koja bi me i dala oteti!" poklopila sam čelo dlanom. Jenn je u pravu. Ako bi itko želio da Jennifer, to jest, Annabelle, nestane, to bi bila upravo Amber.

"OK, loš primjer. Gle, imam 16 godina, misliš da bih te otela?"
"Pa...", zavlačila je, ali nije imala ništa za dodati.
"Imamo mnogo toga za raspraviti, Annabelle. Ali želim prvo da znaš da ti nitko ne želi nauditi, nitko ti neće nauditi", uvjerljivo sam joj odvratila.
"Tvoj naglasak....gdje smo sad?" Rekla bih da je njen gubitak pamćenja zaista ozbiljan čim joj moj naglasak stran.
"London", rekla sam tiho gledajući je u svijetle plave oči.
"London!? Kako sam se k vragu našla iz Tennesseeja u Londonu?!"
"Kao što rekoh, imamo puno toga za raspraviti. Samo da znaš, dobrovoljno si došla ovamo, samo što se ničega ne sjećaš", teško je bilo pronaći prave riječi kojima bih joj objasnila što se sve izdogađalo.
"Dobrovoljno sam došla ovamo!? Kako, majke mi, ako sam invalid? Zar sam dopuzala do aerodroma?" koliko god mrzim ovo priznati, svaki argument protiv mene joj je bio na mjestu.

Duboko sam uzdahnula i pošla prema prozoru kako bih ga otvorila i dozvolila svježem zraku da uđe u prostoriju i razbistri nam glave. Ovaj problem je ozbiljniji nego što sam mislila da će biti. Ipak, živa je. I zdrava, donekle. A to je i ono što sam željela za nju. Ako me se ne sjeća, onda će me upoznati. Opet.

"Jen-Annabelle...odspavaj malo, zovi ako trebaš bilo što i ne...ne miči se", oprezno sam koračala unatraške prema vratima.
"Kao da bih i mogla", preokrenula je očima.

**

Čim su cure doznale da se Jennifer, odnosno, Annabelle, uspjela probuditi nakon nekoliko tjedana takozvane kome, dojurile su iste sekunde. I same su pokušale popričati s njom s nadom da će se možda nečega dosjetiti, no Jennifer se doimala kao da joj je u glavi zadnji događaj prije par godina. I dakako, još uvijek je uvjerena da smo je oteli iako ni ona ne zna zašto.

"U totalnom smo sranju", ispila sam nevoljko gutljaj kave iz šalice sjedeći sklupčano na našoj sofi. Katherine i Jessica su zamišljeno zurile u pod boraveći kraj mene.