The Vampire Witch: New Age

Chapter 17

Slike ulica su se hitro kretale pred nama dok nam je prigušeni zvuk motor brujao ušima. Nepomično sam sjedila iza Hitchinsove prateći joj odraz lica u retrovizoru koji je bio savršeno namješten prema njenom mladom licu. Drvene obojene krunice i neki neobični privjesci u obliku meni nikada viđenih simbola su bili zakačeni za retrovizor i plašljivo se njihali. Svratila sam pogled na desni ogrebani i krvljom sasušeni obraz Jessice koja je oštro držala svoje oči prema cesti. Znala sam da nije odobravala ovu našu paklenu vožnju, ali u tom trenutku mi se ovo činilo kao dobra stvar. Nebo se tamnilo, vjetar fijukao. Pogledala sam na kratko svoje sklopljene i isprepletene dlanove. Koža mi je bila pomalo gruba ogrebana na nekoliko mjesta i ukrašena krutom tamnom krvlju, a nekoliko vrhova noktiju su imali puknute crtice.

"Izabrale ste dobro", Hitchinson je podigla svoje prljavo zelenkaste oči prema retrovizoru koji joj je također omogućavao da me vidi. Napokon je netko of ovu mučnu i gorku tišinu od koje mi se želudac dizao.

"Da, samo smo izabrale drugi put do onog pakla na koje nas vodiš", Jess je izustila s takvom dozom sarkazma i podsmijeha u svom glasu da sam mogla vrlo dobro čuti podrugljivi smiješak koji je stavila.

"Comptonice, ono ti je bio dobar potez tim bodežom", Hitchinsova je progovorila i skrenula u neku poznatu ulicu. Naslonila sam se umorno na sjedalo gledavši izloge s odjećom. Tijelo me preklinjalo za malo odmora. Nisam bila vezana, ali osjećala sam se kao da jesam. Udovi su mi bili prokleto teški kao da su bivali vezani najdebljim željeznim lancem koji postoji.

"E, pa, znate kako kažu: spontano je najbolje", Jessica je odvratila. Ponovno je nastupila kisela tišina. Progutala sam nevoljko slinu i nagnula se prema sjedalu ispred.

"Zašto si rekla da idemo s tobom? Ako samo slutim da ćeš nas zajebati, vožnja završava s tobom mrtvom", rekla sam.

"Ne brini, Alexandra", koncentrirano je držala volan ispred sebe dok je odgovorila.

"Da, kako da ne brinem, ti si lovac, a mi tvoje lovine. Hoćeš da očekujem da povjerujem da ćeš nam kupiti čokoladu i gladiti nas po glavi poput pasa?" opet sam se bacila leđima na koliko toliko udobni sivi naslonjač i sklopila ruke.

"Vodim vas na sigurno mjesto", Hitchinson je odgovorila na moje iznenađenje. Namrštila sam se dok smo se Jess i ja istovremeno pogledale.

"Rekla sam ti, Alex, zajebat će nas", Jess je prokomentirala. Možda je Jess u pravu. Zašto bi nas lovac odveo na sigurno mjesto? Ne razumijem. Pogotovo ako se taj lovac preziva Hitchinson.

"Vila Lisbon je dosta sigurno mjesto. Baci neku čin da ne propušta strance unutra i bit će vam odlično", ostala sam bez teksta čuvši svoju profesoricu iz matematike za koju se ispostavilo da je lovac na naše glave. Vila Lisbon? Kako ona zna za to mjesto? Što? Kakve koristi ima od toga da nas tamo odvede? Mozak mi se raspadao dok sam pokušavala pronaći neko logično normalno objašnjenje za ono što sam upravo čula.

"Ček, ček, tamo nas vodiš?" jedva sam uspjela upitati.

"Zašto?" Jessica je dodala.

"Rekla sam vam da ću vam pomoći." Gladila sam nervoznim i sporim pokretima poluznojno čelo ne znajući ni sama kako da reagiram na njenu ponudu pomoći. Čvor se stvorio u mome želucu.

"Da, ali zašto?"

"Imam tu neku obavezu", kratko je odvratila. Glas joj je postao prigušeniji, napetiji, kao da nam nešto skriva. Kao da radi nešto što ne bi trebala, ali mora.

"Halo, ženo, imaš obavezu da nas ubiješ, a ne štitiš, što se događa?" Jessica očito više nije imala strpljenja. U potpunosti sam je razumjela, obje smo bile gotovo izubijane, krvave, znojne, umorne, uplašene i ljute. Kada povežete sve te emocije zajedno, dobijete jedan ogroman nered, nered koji bi čovjeka mogao natjerati na svašta.