The Vampire Witch: New Age

Chapter 14

CHAPTER 14

Subota. Bila sam uistinu iscrpljena, a nada da će se Jennifer probuditi je polako blijedila i postajala nevidljivija i nevidljivija. Začudo, Fitz mi nije radio ikakve probleme ovaj tjedan, ali to je značilo da se nešto drugo sprema. Mučila sam se s gradivom, puno sam zaostajala, više nisam imala volje ni za što. Ne kažem da mi je nekada škola bila raj, ali sada mi definitivno više nije.

I tako se večer spustila, a Jessica, Minea i Katherine su išle po tajne zalihe krvi. Nisu ni one znale kamo. To je ipak bila tajna koju im je trebao isporučiti Eric Northman, Šveđanin vampir koji je potajno zaljubljen u Mineu koja se pravi da toga nije svjesna. Svi smo bili pod utjecajem stresa, a nedostatak krvi u ovakvim krizama nas je činio čangrizavima i pomalo opasnima. Mama je morala na noćnu smjenu u restoran i tako sam ostala sama s polumrtvom Jennifer. Nikada nisam voljela ostati sama sa svojom tjeskobom. Smjestila sam se udobno na kauč i pokrila se dekicom mijenjajući programe na televiziji nadajući se da ću pronaći nešto dovoljno zanimljivo. Tračerica. Zašto, dovraga, ne?

Od silnog umora sam utonula u polusan maštajući o svom prošlom životu i zamišljajući budući. Vjerujem da sam spavala kojih sat vremena, možda koju minutu više dok me nije prenuo iz sna zvuk koraka ispred kuće. Instantno sam se razbudila ogledavajući se oko sebe. Približila sam se prozoru odmaknuvši zavjesu kako bih vidjela ima li koga. Nigdje nikoga. Ponekad stvarno imam preoštar sluh kada to nije potrebno. Ili sam možda zaista paranoična. Možda oboje, a to svakako nije dobra kombinacija.

Otišla sam na kat provjeriti Jennifer. Ležala je spokojno kao i uvijek. Lice mi se smračilo te sam je nastavila sjetno promatrati. Moje opažanje Jenniferinog lica je prekinulo kućno zvono. Sva sam se ukipila znajući da sam trebala ostati sama čitave noći i da se apsolutno nitko nije najavio. Tihim koracima sam se spustila u prizemlje i došuljala se do vrata. Sporim pokretima sam okrenula ključ dva puta i hrabro stisnula kvaku.

Na vratima je stajao, nitko drugi, već Adrian Max. Duboko sam uzdahnula gledajući ga istovremeno i zbunjeno i zapanjeno. Što on tu radi? Bolje mu je da ima neki dobar i donekle humani razlog.

''Što je?'' naživcirano sam ga upitala ne mičući se sa svog mjesta. Još uvijek sam držala kvaku vrata kako bih bila u svakom trenutku spremna da mu zalupim vratima pred nosom.

''Dobra večer i tebi, Alexandra'', pristojno je rekao i nacerio se.

''Što želiš?'' sklopila sam ruke.

''Molim te, pozovi me unutra'', podigla sam  začuđeno obrve čuvši njegov zahtjev.

''Hoćeš i kekse?'' sarkastično sam ga upitala.

''Keksi su uvijek dobrodošli.''

''A ti baš i ne'', nasmiješila sam se usiljeno i ukrivila glavu.

''Molim te, princezo ratnice. Mislim da će ti se svidjeti razlog zbog kojeg sam ovdje'', ponovi li još jednom taj nadimak ''princezo ratnice'', neće se dobro provesti.

''Aha'', teško sam uzdahnula dok sam razmišljala je li dobra ideja pustiti ga u kuću.

''Uđi. Napravi jedan krivi korak i letjet ćeš iste sekunde odavde'', napokon sam popustila, ali i dalje sam djelovala poprilično prijeteće.

''Lijepo sređeno'', ne znam jesu li njegovi komentari iskreni ili ne, ponekad mi se čini da govori nešto samo da bi dobio neku vrstu reakcije.

''Nisam ti čak ni rekla da sjedneš'', prokomentirala sam njegovo besramno ponašanje. Sjeo je kao da živi ovdje, a dobro zna da sam ga pustila ovdje na puku milost. Duboko sam uzdahnula i sjela za stol u blagovaonici nasuprot njega.