Sjedila je na travi i mrzila samu sebe više nego ikad. Sjetila se koliko je ona zapravo ružna,glupa i debela, iako su joj svi govorili da nije tako. Zato je voljela biti sama. Bilo gdje, ali sama. Zbog toga je ujutro voljela ići u šetnju šumom. Majka joj je rekla da je to preopasno, 'u šumi žive medvjedi i vukovi', ali iskreno: i sama je htjela da ju nađe neki vuk i raskomada. Mrzila je svoje tijelo i lice, i ponekad se nadala da će sresti nekog medvjeda koji će ju unakaziti do kraja.
Svako jutro bi otišla u šetnju da razbistri misli. Što ako dobijem lošu ocjenu?,što ako me opet svi popljuju?,što ako se još više udebljam? su bila samo neka pitanja koja su ju mučila. Svjež i hladan zrak su joj ponekad pomogli da zaboravi na sve brige koje su ju mučile i pokuša se koncentrirati na lijepe stvari. Kad bi ih bilo.
Ona nije vjerovala u sretne završetke, jer jednostavno nije pronalazila sreću ili osobu koja bi ju održala na životu. Šetajući tako šumom, uvijek zastane na jednoj livadi gdje se nalazi mala klupica. Tu uvijek sjedne i nada se da će doći njezin princ na bijelom konju. Mogao je biti i konj na bijelom princu, nije bitno, samo da dođe netko kome će stati do nje i njezinih osjećaja.
Nije dolazio nitko. Možda poneka vjeverica ili zec,ali nije bilo prinčeva iz bajki. U ovaj dio šume sigurno nitko nije zalazio. Nalazio se preduboko da bi se netko od ljudi zaista usudio sići dovde i sjediti satima. Nju,Claire, nije to mučilo.
Jednog dana, kad je sjedila na toj zastarjeloj klupici, čula je šuštanje lišća. Nije bio vjetar, bili su to koraci. Čulo se pucketanje grana i tiho režanje. Odjednom se sva zaledila. Nije se mogla pomaknuti, a ako bi se i pomaknula, nije imala kamo. To je vjerojatno bio neki vuk, a kako nije znala odkud dolaze koraci i režanje, nije znala u kojem smjeru bježati. Gdje je bila sva ona hrabrost sada? Sada se bojala, ali nije si to htjela priznati. Pokušala se pribrati i vratiti svu snagu koju je imala kad je htjela da naiđe neka divljač i pojede ju.
Ogledavala se okolo ne bi li vidjela velike i gladne oči koje čekaju da joj zare zube u vrat. Sjedila je u strahu i povlačila rukave svoje jakne dolje, ne bi li pokrila ožiljke od rezanja i kako bi pokrila jednu ranu koja je baš tada odlučila da se opet otvori i počinje joj teći krv. Režanje je postalo glasnije, i znala je da je ona još veća glupača nego je bila prije 20 minuta. Sad joj šetnja šumom više ne zvuči super i sad je hrabrost odjednom nestala.
Pritiskala je rukav prema sebi da zaustavi silnu krv koja misli da je neka gospođa da teče kad njoj paše. Claire nije plakala, nije imala vremena za to. Pokušala je ne osjećati strah. Nije joj išlo za rukom. Usmjerila je pogled na svoju lijevu stranu gdje je čula glasnije režanje i glasnije korake koji su joj bili sve bliže i bliže. Sad se još više sledila kad je vidjela jedan par velikih žutih očiju među drvećem.
To stvorenje se približavalo, ali sporo. Nije bio vuk, bilo je veće od vuka. Ali opet nije bio medvjed. Medvjed je premalen za ovo biće. Na tren joj je sinulo: Vukodlak?
Ali je ta misao bila jednostavno besmislena. Vukodlaci ne postoje, ponavljala je u sebi. Kad je to nešto zapravo provirilo na livadu, Claire je zamalo pala s klupice. Bio je vukodlak.
Crna,gusta dlaka vijorila se na vjetru. Nije bilo zvuka, nitko od njih nije pričao, vukodlak čak nije ni režao. Hrabrost se nije vraćala u njezinu krv, zavladao je strah koji se očito nije htio maknuti. Vuk je polako hodao prema njoj, vjerojatno upijajući njen miris do kraja, ili dok ju ne pojede.
Fokusirana na to crno biće,nije ni primjetila kako iz daljine dolazi još jedan takav.
Veliki,crni vuk se nije zaustavljao, polako je koračao prema prestrašenoj djevojci. Nije bježala. Nije ni imala kamo. Sada se osjećala još više usamljenom.
