Nakon toliko dugo, postala sam ono što je Liam htio. Mislim da sam i ja, ali ne bih se vraćala u svoj ljudski oblik. Ne nedostaje mi.
Puno puta sam razmišljala kako bi bilo da se vratim. To bi značilo vratiti se starom životu, školi punoj mentalno poremećenih osoba i najviše starim navikama kojih sam se uspjela rješiti.
Ne mogu reći da bih se tada vratila doma, ovo je moj dom. Ja više nisam čovjek i vjerojtno bi me ljudi sami protjerali, tako da nema nikakvog smisla u vraćanju. Vukodlak sam postala nedavno, što znači da još učim o svemu. Pomaže mi neka vrsta škole, ali najviše Liam.
Nije bilo lako u početku, prvih tjedan dana. Pošto je Liam taj koji mi je dao taj oblik, pokupila sam neke njegove mane. On je u početku bio grozan, nažalost bez ikoga da ga kontrolira. Njega nitko nije imao privezati lancima za stolac ili zatvoriti u neki podrum. Ja nisam bila ništa bolja, nepotrebno za reći.
Proces preobrazbe nije bio kompliciran. Liam je dao svoju krv Zaynu koji je tu krv kasnije dao meni, i onda je samo trebalo čekati kad će početi djelovati. Ne sjećam se apsolutno ništa što se dogodilo tih sedam dana. Liam mi je samo rekao da su me on i Niall odveli dalje od mog novg doma. Bila sam zarobljena u središtu ničega, ali doslovno. Nakon nekog vremena, krv je počela djelovati. Ja sam postala vukodlak, što znači da sam postala snažnija. Moja osjetila su naravno prva proradila pa sam mogla osluškivati ptice okolo, dok nisam pokušavala razbiti ona visoka četiri zida koja su me držala zatvorenom.
Sjećam se jedino da kad me Niall odvlačio u tu prostoriju, začula sam Liama kako mi šapuće da me voli, da ću uskoro biti u redu i da će ovo trajati samo par dana. To je sve što znam, ali Liam je rekao da sam bila prilično divlja.
Sad je prošlo dva i pol mjeseca i bolje sam. Liam, Niall i Zayn su se nadali da me oni mogu podučavati nekim stvarima, ali sam bila pre tvrdoglava da bi nešto i uopće započeli. Na kraju je Zayn predložio da me Liam odvede ovdje, da me ipak netko drugi podučava. Liamu se to uopće nije sviđalo. Nije me imao sedam dana, a kamoli da me izgubi na sto pedeset.
Na kraju smo došli na to, da i on bude sa mnom. Naravno, ne stalno. Vlasnik ovoga je Harry Styles, koji je dobar poznanik/ prijatelj Liama, ni sama neznam. Oni imaju taj dogovor da je Liam sa mnom noću pa do podneva.
Moje mišljenje je da se Liam previše brine, ovdje nije tako loše. Okružena sam sa dvadesetak ostalih mladih vukodlaka iz cijele regije. Neki od njih su ljubazni.
Tu sam upoznala i Ashley, koja je starija od mene puna dva tjedna. Nemamo mnogo toga zajedničko, osim što smo obje bile divlje. Ona mi je dosta pomogla da prihvatim ovo što sam sad. Znam, i ja sam sama htjela postati ovo, ali bilo je teško naviknuti se.
"Claire, koje ti je boje dlaka?" upitala me Ashley.
"Ash, to si me pitala već dvadeset puta danas," nasmijala sam se, već znajući kamo ovo vodi.
"Ali je zanimljivo! Claire, zašto kvariš zabavu?"
"Ashley, ako ćeš mi opet probati prodati tvoje šale koje nemaju nikakvog smisla, opet ćemo zakasniti na utrkivanje," rekla sam smirenim glasom i već sam izlazila iz sobe. Da, ovo mjesto je imalo svoje posebnosti. Kao što su bile utrke između dvoje vukodlaka. Harry misli da ćemo tako biti brži i spremniji za borbu koja se neće dogoditi još kojih pedesetak godina.
"Ali ja mrzim utrke," Ashley se namrštila, "uvijek me stave s nekim tko je brži od mene i onda ispadnem glupa i slaba."
"Da manje smišljaš te dosadne šale, i više razmišljaš o treninzima možda bi i bila brža," nasmijala sam se, a Ashley se još više namrštila. "Hajde sad, ne mogu opet samo nas čekati."
Na kraju je odustala i obadvije smo krenule na veliko šumovito područje iza te nekakve zgrade koja je više nalikovala popravnom domu, nego bilo kakvoj ustanovi gdje bismo se trebali osjećati ugodno. Naravno, većinu vremena nismo ni provodili u domu, nego smo uvijek morali biti u toj šumi. Prostor je zaista bio velik ali i ograđen visokom ogradom s naponom, ako u slučaju itko pokuša pobjeći. Tu smo učili kako preživjeti u divljini i to je više sličilo Igrama gladi.
Pored svega, sviđa mi se mjesto. Mi novorođeni vukodlaci smo toliko slični, ali opet različiti. Zato se svi dobro slažemo.
Nakon utrka, koje su se održavale svaki dan, svatko je krenuo svojoj sobi u dom. Svatko je spavao posebno, tako da nije bilo problema. Harry je to napravio da više ne bi bilo seksualnih problema, ali nitko ga nije mogao kriviti. Šetajući šumom, mogli biste svako malo čuti nekoga da ima odnos, a to je ipak bilo bolje nego da netko radi to noću, u jednoj zatvorenoj sobi.
Spremila sam se za spavanje i već sam bila legla u krevet kad sam začula šuštanje koje je dolazilo izvan zgrade. Iako je moja soba bila na trećem katu, jasno su se mogli čuti zvukovi koju su dolazili izvana. Pokušala sam namirisati što bi to moglo biti, ali je miris nestajao. Malo se nalazao na jednome mjestu, malo na drugome, što prilično može zbuniti nečiji mozak. Pogotovo mozak od vukodlaka. Koraci su se počeli mjenjati i na trenutak sam se uplašila pa sam primila glavu u svoje ruke pokušavajući se smiriti. Nakon par sekunda, koraci, miris, sve je prestalo. Podigla sam pogled prema gore i vidjela Liama kako stoji na mom prozoru.
"Zdravo, ljepotice," rekao je sa velikim smješkom na svome licu.
"Idiote jedan maloumni," htjela sam ga udariti, ali vidjeći kako se smije... Bio je presladak i nisam mogla. On je naprotiv uzeo priliku i u brzom pokretu me pribio uz zid.
"Jesam li ti nedostajao?" upitao je licem samo centimetar razmak od mojeg. Poljubila sam ga i poljubac je trajao dosta dugo dok ga on nije prekinuo.
"Claire, ne možemo se tako ljubiti ovdje jer sam ja čovjek s potrebama i trebao bih te uzeti upravo tu, ali bi nas Harry oboje ubio."
Zločesto sam se nasmijala znajući da ga to pali. Sada se nek on muči. "Harry ne treba znati," šapnula sam mu u uho i počela ljubiti njegov vrat. Odmaknuo me od njega.
"Jebem ti, Claire," rekao je kroz zube, "nemoj to raditi jer me pališ, a Harry je samo tri kata iznad nas."
Sad sam se nasmijala glasno, a Liam me samo gledao sa zbunjenim izrazom lica. "Opusti se," rekla sam, "to je bila samo osveta za to što si mi pomutio mozak."
Kad je shvatio o čemu se radi, opustio se i legao na krevet, pokazujući da mu se pridružim. Legla sam pored njega, a on je spojio naše prste. "Kako ti je ovdje?" upitao me.
"U redu, valjda. S tobom bi mi bilo ljepše."
Mogla sam osjetiti kako mu je srce zalupalo. "Je li moguće da nakon toliko vremena, još mi je uvijek novo to što te imam?"
Pogledala sam ga. Neko vrijeme smo se samo gledali, nitko od nas nije rekao ni riječ. On je bio taj koji je prekinuo to gledanje, spajajući svoje usne s mojima.
Tu večer smo samo razgovarali. Oboje smo bili pre umorni za bilo što drugo. Kad sam već skoro spavala, rekla sam šaptom: "Nemoj ići."
A on je odgovorio: "Neću," a kasnije je još dodao nešto tiho što je mislio da neću čuti: "Nikada."
-
nije li ovo preslatko!?!?!?! okay ovaj nastavak je bio samo uvod i imam osjećaj da je užasan i'M SORRY.
nastavak nije dug zato jer sam odlučila pisati kraće da priča ispadne duža :-)
also, imala sam jednu zamisao kako bi priča trebala završiti ali sad mi se to čini užasno glupo pa ću pokušati smisliti nešto drugo (((trenutno u 21:37, 19.8.2014. nemam nikakve ideje kako bi priča trebala završiti))) ali ići ćemo pooolako kroz nastavke i nadam se da se svi veselite nastavku kad će se liam i claire (KONACNO) jebat jel:-) (((oni se vec jesu, tak da im nece biti prvi put, ali cu ja to tek opisati))) i btw nikad nisam pisala sex scene i ispricavam se ako ce biti lose :-(((((((
love you<3<3<3
