uvod

116 13 3
                                    

Zamislite da vas alarm vašeg mobitela budi rano u jutro jednog sasvim uobičajnog prohladnog,kasnojesenjeg dana. Budite se i drhtajući ga gasite,još onako polupospani i ne sasvim  britka uma.
Sada zamislite da vas,od onog prvog ranojutarnjeg razmišljanja što i kako uraditi danas,prekine jedan glas. Neočekivan,slučajan.
Uzdignete glavu mičući topli pokrivač niže vašeg vrata,ali ništa. Nigdje nikoga. Vrata čvrsto zatvorena da se i hladan zrak mora namučiti da bih se provukao. Ormar onakav kakvog ste ga ostavili sinoć. Iza njega zid a iznad njega ništa. Pogledom žurno prelazite praznu sobu s jednog kraja na drugi prema prozoru. Iako znate da ste na drugom katu kuće,na trenutak pomislite da je netko s druge strane stakla,međutim krivo. I dalje nigdje nikoga.
Jedini logičan zaključak koji tada možete imati je taj da ste glas čuli s druge strane vrata. Iz druge,susjedne prostorije. Lagano opet vratite glavu na jastuk koji je već izgubio onu toplinu od prije par trenutaka. Pomislite "neka me još malo" , no onda opet...

I krv u žilama vam se sledi. Osjetite naglo sniženje temperature u vašem tijelu, a istodobno vaši refleksi gurnu pokrivač s vašeg kreveta na pod. U djeliću sekunde ste se našli prestravljeni,prikovani uza zid,tik do prozora. Sada puni adrenalina i straha,tako da polugoli hladnoću i ne osjećate.
Mjesto na koje je kocentrirana sva vaša pozornost,je mjesto s kojeg,sada ste sigurni,dopire taj nepoznati,misteriozni glas.

Vaš jastuk. Da tamo je bio. Tamo ste ga čuli.

Tražeći NepoznatoWhere stories live. Discover now