Tražeći Nepoznato

dio 5

Osnovna Škola je odisala životom. U svakom kutku su se mogle osjetiti iskre sreće,zadovoljstva i potpune nevinosti. Bilo je tako zarazno da su roditelji prilikom posjeta učiteljima jednostavno ostajali zapanjeni. "Pogledaj ti tu radost" -Bila je  učestala rečenica kod njih. Desetine djece bi izjurilo iz učionice odma po zvonu i zaputilo se u svom pravcu. Ponekad,kada bi netko otvorio vrata učionice i izletio iz nje poput metka,tek mali djelić sekunde nakon što bi se začulo zvono,ljudi bi pomislili kako je nemoguće,neshvaćajući da su i oni nekada bili baš takvi. Puni života,zaigranosti i nestrpljenja.
Škola nije bila pretjerano velika. Tek tolika da zadovolji potrebe jednog manjeg gradića. S tim da su okolna sela imala svoje škole do petog razreda,ovdje je bilo još lakše za rad. Svejedno,trebalo je napuniti baterije i spremiti živce. Ipak su to djeca. S njima treba polako. Pet minuta malog odmora,pet minuta buke i galame,a onda sve ponovno utihne. Posljednji vrisak odjekne praznim hodnikom. Još ostaje za čuti i zadnja vrata koja se zatvaraju. Potpuni muk. Ponovno je vrijeme da se čita i piše.
Magdalena se dobro nosila sa pritiskom u sebi. Svojih pet sati je odradila kao i dosada. Začudo,Tomislav joj i nije bio toliki problem kao što je mislila da će biti. Znao se ponašati. Zaključila je da u svom stvarnom životu,on posjeduje vrline osobe koja je iskrena i pristojna. Toliko vremena u priči sa djecom,a on ju nije prekinuo ni jednom. Javljao se samo kada bi mu se ona izravno obratila. "Ti to meni?" pitao je stalno.

Njena smjena je završila. Na izlaznim vratima od škole,spremno je držala kišobran da ga otvori čim stupi vanka. Imala je ideju. "Šta misliš da odem do knižnice,odmah je uz školu. Tamo mogu sjesti i pretvarati se da čitam,dok pričam s tobom. Ne bih nas nitko trebao prekidati."

---Ti to mene vodiš na spoj? -našalio se na račun cijele ove situacije. Kada je već to rekao,učini mu se da je bilo malo neukusno. Bio je spreman na oštar odgovor. "Ha ha. Misliš spoj na slijepo? Jer niti ja vidim tebe,ni ti mene." -Odgovorila je istom mjerom. "Drago mi je da imaš smisla za humor" -S olakšanjem je vratio.

-Kako kada. Ovisi kakvog sam raspoloženja.

---Naravno. Onda knjižnica? Prije nego se predomisliš?

-Idemo. I ne,nemoraš držati kišobran,a i stopit ću se za oboje. -Još jednom je dobacila otvarajući kišobran ispod neba vodenih kapi. Dok su one snažno udarale o štit iznad njene glave,ona se što prije htjela domoći vrata knjižare. Pazila je gdje korača jer je put bio išaran lokvama i opalim lišćem. Vjetar ga je nosao bez cilja,baš kao njen kišobran čija ručka kao da se htjela otisnuti u slobodu iz njenih grčevito stisnutih ruku. Magdalenu već vidno mokru,djelilo je još samo par koraka od topline gradske knjižare. Primajući se za vrata,kišobran spusti pa ga istrese par puta kako za sobom nebi unijela nepotrebnu vodu. Napokon na suhom. Stupi do pulta da zatraži knjigu za čitanje. "Neka preporuka za čitati?"  -Ljubazno upita knjižničarku. "Kad već pitate,mogla bih vam predložiti jednu knjigu koju ja trenutno čitam. Zanimljiva je. Priča osvaja odmah na prvu." -Objašnjavala je malo starija gospođa popravljajući si naočale iznad nosa. "Zašto ne. Može" -Smiješkom potvrdi Magdalena gledajući kako se ta gospođa gubi među stalažama knjiga. Knjižnica je odisala retro izgledom. Stalaže su se pružale visoko u zrak pa je svaka imala svoje pomične ljestve. Na njima pregršt knjiga raznih dimenzija i boja. Tu i tamo se moglo ugledati pokoje prazno mjesto u redovima. Uz staklene prozore i vaze sa cvijećem bila su i tri mala kockasta stola za kojima se čitalo. Stolice na svome mjestu,baš kao i sve ostalo. Gospođa je držala do knjiznice. U prilog svemu,išlo je i to da nitko osim Magdalene nije bio prisutan u prostoriji. Imati će svoj mir.

"Zafon, Sjena Vjetra" prekinula je knjižničarka
Magdalenu od razgledanja. "Sigurno će vam se svidjeti"

S knjigom u ruci,Magdalena sjeda za najzadnji stol,na stolicu okrenutu prema zidu,tako da je nitko ne može dekoncentrirati.

"Imam osjećaj kao da sam nešto zaboravila,ali ne znam što" -Javi se Tomislavu otvarajući knjigu.

---Nešto u školi?
-Ne mogu se sjetiti. -Razvlačila je riječi kao da joj je to nešto na vrh jezika. Kao da će svaki tren eruptirati vanka.
-Torbaaa...
---Oh joj Bože. -uzdahnuo je i on skupa s njom. Pa tko će se sada vraćati natrag po ovoj kiši mislili su.
-Ma neka nas malo. Možda se vrijeme smiri. Škola se svejedno neće ključati tako skoro. -Zaključila je.
---Kako ti kažeš.

-Nego,bolje da prijeđem odmah na stvar. Mislim da je već vrijeme da ozbiljno popričamo o ovome što nas spojilo. -Odvažila se započeti ozbiljno ,tapkajući noktima po stolu od nervoze.
---Slažem se. Mislim da bi stvarno trebali. -Nadoveže se na isto Tomislav.
-Bi li mogao prihvatiti činjenicu da si mrtav,ili recimo  na aparatima,u komi?
---Uff -Smišljao je odgovor - "To je posljednje o čemu razmišljam,ali ako bi se ispostavilo da je stvarno tako...
-Jer vidi... -Prekine ga ona. - "ja nemam nikakvo znanje što se tiče tih nadrealnih pojava. Za ovu našu,teško da ima itko,ali opet. Pitanje je,ako si ti sada ovdje,tko je u tvom tijelu. Čiji glas je tamo. Ako ti misliš ovdje,tko onda misli tamo. Po meni je logično da nemožeš biti na dva mjesta odjedanput. Iako više nisam sigurna ni u što."
---Istina,da. No što ako sam u svom tijelu suprotno od ovoga što sam ovdje..
-Kako misliš?
---Ovdje pričam,i nemam problema s time,ali sjećanja mi nema. Izbrisana su. A što ako je tamo gdje mi je i tijelo drugačije,ako se sjećam svega i pamtim sve,te nemogu da pričam. Da sam potpuno nijem.
-Uz to ovdje i ne vidiš -Kratko se nadoveže Magdalena lagano listajući stranice knjige pred sobom. Toliko često da nebi izgledala izgubljeno i zamišljeno.
---I to. Točno
-Nemoj misliti da ti želim nešto loše. Samo sam objektivna. No optimistično gledam na ovo sve. Nadam se da će priča završiti sretno.
---A što ako nikada ne završi?
-Misliš ako ostaneš zauvijek ovdje samnom?
---Da!?
-Pa neznam što. Ne bih baš voljela da tako bude. Iskreno.
---Naravno. I nije najzdravije.
-Još nešto. Jesi spreman da te pokušamo pronaći?
---A gdje početi. Ja ne znam gdje. Nemam nikakvog traga.
-Nemoj se ljutiti,ali ja bih počela od crne kronike..
---Ti stvarno misliš da mi se takvo nešto dogodilo. -Ljutnja kroz njegov glas pokidala je spone koje su razgovor držale na razini. "I nisi previše optimistična"
-A molim tee.. -Sada je očajnički pokušavala da spasi temu od propadanja. "Pa moramo negdje početi"
---A gdje u crnoj kronici početi? Znaš i sama da se non stop nešto događa. Plus,ako uzmeš u obzir određeni vremenski period. To je jako puno. A ako ćemo ići temeljito,treba provjeriti svaki dan,mjesec,godinu,pa i desetljeće..pa čak i stoljeće. To bi trajalo vječno. A usput,ne mora biti crna kronika. Ljudi umiru svaki dan na stotine načina od stotina bolesti. Nemoguća misija je pronaći me ako i jesam jedan od njih.
-Rekao si da si možda imao facebook,a i od kada je ona pjesma chas....nešto?
---Chasing cars..
-Da ta. Ako nju pamtiš,znači da si postojao za vrijeme njenog izdavanja. A i fejs nije baš odavno.
---Svejedno. To je negdje oko 10 ili 15 godina možda. Eto recimo da je 10. I dalje je mnogo.
-Bit svega je da idemo korak po korak. Treba nam strpljivosti. I stvarno te molim da ne osuđuješ. Nije ni meni lako,a i dalje ti želim pomoći.
---Znam,osjećam to. Potresen sam svime pa ni sam svjestan što sve kažem. U pravu si za strpljenje. Trebati će nam. Sakupljati ćemo i najmanje podatke. Pokušavati ću se sjetiti što više stvari. Jedino tako ćemo uspjeti.
-Onda crna kronika za početak?
---Idemo. Svejedno nemam što za izgubiti. Istina je jedna,ma kakva ona bila. Od nje pobjeći nemogu.
-Nadajmo se najboljem.

Magdalena ga ohrabri sretna što ga je uspjela urazumiti da moraju početi odnekle.

-Mogli bi početi odmah ovdje da nisam zaboravila torbu i stvari u njoj. Inače mi se rijetko dogodi da nešto zaboravim. Imam jaku memoriju i lako pamtim stvari,ali eto. Kad hoće kako ne treba...

Napominjala mu je,a i samoj sebi da se mora vratiti u školu po torbu i stvari koje su ostale u zbornici.

Knjigu je zatvorila i vratila natrag uz toplu zahvalu pa se zaputila putem škole da pokupi što je zaboravljeno. Sreće s kišom i dalje nije imala. Dok dođe kući biti će sva pokisla i ozebla,ali što se mora nije teško.