Tražeći Nepoznato

dio 10

Da se ne smrzne od hladnoće,Magdalena se zaputi kući ostavljajući mjesto gdje se osjećala najsigurnijom. Rukom je skidala sa ramena snijeg koji se već nakupio na njenoj odjeći. Padao je sve jače i jače. U skladu s tim,i ona je ubrzavala svoj korak. Sve je mirisalo da je na pomolu prava mećava. Sutra bi mogao osvanuti prvi sniježni pokrivač prije nadolazeće zime. Za stanovnike Katera,sasvim uobičajno.
Brzog hoda,Magdalenu su još dvije ulice dijelile od kuće. Nije mnogo pričala sa Tomislavom. Danas su razgovarali i više nego dovoljno. Temu,onu od jutros nikako nije željela ponovno vraćati u vatru iako je željela čuti još o toj njegovoj voljenoj osobi. Potiskivala je tu želju u sebi jer je jutros vidjela da to loše djeluje na Tomislava. Izgledalo je kako se ne može pomiriti s tim da je zatvoren u njenoj glavi i u svojim vlastitim sjećanjima. Da tu temu makne s uma,kako ju on slučajno nebi uhvatio,opisivala mu je grad koji se sprema za snijeg. Kater je odisao ljepotom pod snježnim pokrivačem. Nije bio stisnut tako da je mnogo drveća bilo neuredno razbacano po njemu. U skladu sa kućama koje su se nizale niz ulice,tvorilo je pravu zimsku idilu. Sve bi bilo na vrhuncu tamo oko Božićnih dana. Svo to blještavilo Božićnih ukrasa i svjetala mamilo je poglede svih.

Baš o tome je Magdalena pričala Tomislavu a on je njoj objašnjavao kako se malo sijeća da je sa ocem kitio bor. "Uvijek sam ja imao čast da stavim posljednju kuglicu. Kada bismo upalili lampice,i on i ja smo bili ponosni kako je sve ispalo."

Magdalena je bila pred kućom. Odmah je bacila pogled na auto. Oštećenja više nije bilo na zadnjoj strani,ali izgledalo joj je kao da nešto nedostaje. Stajala je ispred golfa i zagledala se u njega sve dok nije primjetila da nedostaje retrovizor  na suvozačkoj strani. Odmah joj osmijeh ozari lice. Mora da joj je otac udario u nešto,ili je njemu nešto pokupilo retrovizor. Kako bilo,sada mu može vratiti istom mjerom. "ehh..sad je i on traljav i smotan i sve". Govorila je i upoznavala Tomislava sa situacijom. "Sve se kad tad vrati". Šaptala je sama sebi ulazeći u kuću. Znala je da joj otac sada neće ništa proturiječiti,niti joj nabijati na nos ono što je ona skrivila. Magdalena,sasvim svjesna toga,dvoumila se da li da započne o retrovizoru ili ne.
Na kraju se ipak odlučila da je bolje praviti se kao da ništa nije vidjela.

Dok je snijeg lagano mijenjao boju grada,ona je sa svojima sjedila u kući. Kao i obično,oni su pričali o,njoj,sasvim nebitnim stvarima,ali nije imala izbora. Trebala se uključiti jer sa njima nije bila gotovo cijeli dan. Sada biti uz mobitel bi bilo sasvim nepristojno. Znala je to pa je razgovarala kako su njeni vodili i prebacivali priču sa priče. Tomislav je više bio odsutan nego li tu,sa njom,kao da i njemu treba odmora od naporna dana. Mislila je Magdalena kako ga je ono od jutros stvarno jako iscrpilo. "Jadnik,kako i nebi. Biti tu a ne moći učiniti ništa kako bi bio sa osobom koju voli najviše". Nije bilo te stvari s kojom bi ona mogla usporediti njegovu patnju. Niti je znala kako to njega zapravo boli. Čula ga je kako govori o tome i mogla je samo zamišljati,ali ona prava bol u njemu joj je bila nepojmljiva. Bar na kratko se opustila i ramišljala o svemu tome jer Tomislava nije bilo. To joj je dobro došlo. Kao neki odušak.

Mislila je da bi mogla pronaći tu osobu kada bi Tomislav znao nešto više,ili bar grad u kojem su živjeli. No onda si postavila pitanje kako bi njenu priču sa Tomislavom ta osoba shvatila. "Sigurno bi mislila da sam luda
Kako bi Tomislav podnio čitavu tu priču. Ja da stojim pred njegovom voljenom i pričam sa njom,a on ni da ju vidi niti čuje."

Na kraju je zaključila da je možda ipak bolje da se to nikada ne dogodi. Osim ako se nešto nebi promjenilo sa Tomislavom i njegovim trenutnim položajem,ili ako on sam čvrsto ne odluči da to stvarno želi. "Ali na kraju svega,samo bi ostao još više slomljen i izgubljen".

(Jedan malo kraći dio)