Tražeći Nepoznato

dio 7

Novi tjedan.

Vrijeme se smirilo. Oblaka je i dalje bilo ali nisu bili tako gusto stisnuti pa se sunce moglo smiješkati cijelom gradu. Ulice još mokre bile su pune lokvi vode,pazilo se gdje se hoda.

Magdalenu na jutarnjoj nastavi,pišući štivo na poloči prekine ravnatelj škole. Djecu je ostavila na par trenutaka,izlazeći na hodnik. "odmah sam nazad,nemojte vikati" -Djeca su odmah po njenom izlasku počela tiho pričati da bi par trenutaka poslje nastala prava zbrka i galama,što kričavim glasićima,što papirnatim avionima i komadićima krede koji su neumoljivo vladali zračnim prostorom cijele učionice.
Tomislav je bio prisutan cijelo vrijeme ali mu se ovo činilo osobno pa ju nije htio ometati.

-Zvali ste me? -Upitala je ravnatelja približavajući mu se nasred hodnika. "Nešto se dogodilo?". "Zapravo i je. Ja neznam kako ali,izgleda da ti je auto na parkingu otišlo unatrag i udarilo u drugo".

-Molim? -Širom je otvorila oči u nevjerici. "Kako sada to?" -Pitala je kao da nije htjela povjerovati u to. "Jeste sigurni da je moje?" -Još jednom je upitala. "Golf 4. Vaš je". Magdalena prolazeći kroz šok,sjetila se da je ostavila auto na blagoj uzbrdici ali nije se mogla sjetiti je li zategnula ručnu kočnicu. Gledala je u ravnatelja potpuno zbunjena cijelom situacijom. Nije znala što bi rekla. "Šteta nije velika,ali opet drugo auto je malo oštećeno. Trebala bi otići vanka i riješiti stvar. Mislim da policajac već čeka." -Objasnio joj je dodajući "ne brinite za djecu,ja ću biti tu dok se ne vratite". "Hvala vam. Pokušat ću se vratiti što prije". -Ona odlazeći niz hodnik žurnim korakom,sjeti se da su joj privatne stvari,s mobitelom u učionici. Brzo se vrati po njih i izjuri vanka na parking.
Usput je već objasnila Tomislavu što se dogodilo. On je već u startu naslutio da se događa nešto loše.
Na mjestu gdje je parkirala čekao je policajac i osoba čije auto je bilo iza njenoga. Približavajući se,vidjela je golfa priljubljena uz auto iza njega. Stakla je bilo na podu. "Vjerovatno od svjetala" -Mislila je. Auta su bila parkirana blizu jedno drugome pa golf nije mogao uzeti zaleta da napravi neku veću štetu. Svejedno,za Magdalenu je ovo bilo pravo negativno iznenađenje. Toliko se izjedala iznutra u tom trenutku da su joj za malo i suze pošle niz lice. Pitala je se "Zašto! Zašto ovo meni?! Kako nisam potegnula ručnu!?". -Nije znala što da kaže pred policajcem i vlasnikom drugog vozila. Saginjala se da bolje vidi oštećenja iako nije mogla procjeniti koliki će biti troškovi. "Ovo je vaše auto?" -Upitao ju je policajac. "Da je,moj je" -odgovorila je osjećajući se osramoćeno. "Što li će sada reći" -Mislila je,gledajući starijeg sjedokosog čovjeka pored policajca koji joj je uzvraćao pogled. Neorijentirana i iznenađena,samo je držala svoju torbicu u zagrljaju ispod prsa i odgovarala kada bi je nešto upitali. "Nemoj se brinuti. Može se dogoditi bilo kome" -Ohrabrivao ju je stariji gospodin lagano se smješkajući. "Ovakvo nešto samo meni" -Uzvraćala je nekim kiselim osmjehom.
Nije joj bilo do smijeha i šale. Samo je čekala da policajac završi sa zapisnikom i da se mogu dogovoriti kako i kada će ona platiti troškove popravka. Bila je kriva. Znala je to. U glavi je kuhala problem za problemom dok ju je Tomislav smirivao. "Sada moram ovo platiti. Trebam otrati auto na popravak. Moram se brzo vratiti u školu. Kad će više ovaj policajac završiti sa pisanjem".

---Ajde smiri se. Nije kraj svijeta,ta rekla si da šteta nije velika. Sve je uredu. -Bile su Tomislavove riječi koje su je trebale bar malo napuniti samopouzdanjem,ali nije uspjevao. Očito joj je trebalo vremena da se smiri. Predložio joj je i da pita ostatak dana slobodno,što je odmah odbila. Sve je dogovoreno na parkingu pa se smjesta vratila u školu. Nije bila prisutna tek nekih 20ak minuta no njoj se činilo kao da joj je trebalo dva cijela sata. Koraci su odzvanjali hodnikom dok se vraćala u učionicu. Očekivala je da će zazvoniti svakog trena,i da neće završiti lekciju koju je počela. Ravnatelj je zabavljao djecu u međuvremenu igrajući neke igre s njima. Ulaskom unutra. Na satu je vidjela da je ostalo do kraja tek 5 minuta. "nećemo sve stići." -Pomisli,pa učenicima kaže da otvore udžbenike da im kaže što će za domaću zadaću. Usput se zahvali i ravnatelju uz još jednu ispriku za to što se dogodilo.

Nekako je uspjela odraditi smjenu do kraja. Pri povratku kući,očekivala je pravu jezikovu juhu od roditelja,a posebno od oca. On nije volio traljave i nesposobne osobe,a ona je u tom trenutku bila i jedno i drugo. Tako se osjećala jadno i krivo što je zaboravila povući glupu ručnu. "Kako sam mutava. Kao da sam tek jučer sjela za volan. Kako sam mogla to zaboraviti". -Nizala je retorička pitanja jedno za drugim. Tomislav se trudio da joj bar malo olakša,ali što god bi rekao nije dopiralo do nje. Odgovarala mu je na svako treće pitanje ili kada bi on rekao nešto što nije imalo veze sa današnjim događajem. "Pa što si takva. Takvo nešto se dogodi svakome bar jednom u životu" -Govorio je,ali kao da govori zidu. Onda,odjednom,kao da je sva njegova pitanja sakupljala da mu odgovori samo jedanput,objasni mu "Ali zaboravila sam. To se ne zaboravlja. To je osnova". Nabrajala je mlateći rukama po volanu i kolutajući očima. "Jesi,pa šta sad? Oćeš u zatvor?" -Nadovezao se,a ona opet sva u svom svijetu. Nije ga željela doživjeti. Što ga je ljutilo,ali nije mogao ništa. Čekao je da vrijeme odradi svoje. "Valjda je takva sama od sebe. Tvrdoglava i jako osjetljiva" -Razmišljao je o njoj.

Parkiravajući pred kuću,otac se zatekao vanka pa je odmah vidio da je auto ulupljeno sazada. Uhvati se rukama za bokove i nevjerno spusti pogled u zemlju. "sad će on da počne" -Znala je Magdalena ,na što je Tomislav mislio "E da si bar mene slušala kao što ćeš njega" . "Njega ne možeš ne slušati. To je nemoguće". -Odgovori mu izlazeći iz auta.

Muka i razgovor sa svojima potrajao je dosta dugo. Magdalenin otac odlučio je da auto na popravak otra baš on. Ona mu nije proturiječila jer je znala da i nije u najboljoj poziciji za to.

Bilo joj je dosta svega za danas. Očajnički je trebala san. Liježući u krevet,jedva da je i Tomislava pozdravila. Jadan,danas se osjećao kao samo neki prolaznik u njenom svijetu. Međutim,tog istog 'danas' ,nju to i nije previše zanimalo. Tako se zbilo. "Sutra će ona biti bolje" -Ramišljao je sam u tišini. U nekom tihom kutku njene glave.