Tražeći Nepoznato

dio 9

-Uopće mi se ne ide kući. -Govorila je Magdalena Tomislavu privodeći kraju i šesti,posljednji sat u školi. "Al nisi umorna?" -Pitao ju je. "Pa neznam,i nisam baš. Znam da će otac čim dođem doma predame staviti račune popravka auta,našeg i onoga u koje sam udarila. Pa bih to odgodila što je duže moguće.
---Onda gdje bi išla? Opet u knjižnicu?
-A ne. Sada ne pada kiša. Možemo ići negdje na otvorenom.
---Je li hladno ?
-Je hladno. Ali volim sviježi zrak. Baš bi mi godio. -Ona se na čas zamisli kako je se slabo obukla za hladnoću jer se temperatura toga dana spustila skroz do nule. Zima je pokazivala svoje zube već i u kasne jesenje dane. Znala je da će posljepodne postupno zahladnjivati ali si je zapakirala u glavu da želi prošetati gradom. Nije već odavno.
-Postoji jedno mjesto gdje sam odlazila kao mala. Uvijek kada sam bila tužna to mjesto mi je bilo utočište. Želiš da odemo tamo? Da ti ga opišem?
---Naravno,bilo bi super! Valjda nisi bježala daleko kad si bila mala.
-Haha,ma nisam. Blizu je.

Zvono je označilo kraj još jednog školskog dana. Učenici su izjurili vanka već po običaju,tako da je učionica ostala prazna u tren oka. Na Magdaleni je bilo da još samo zaključa učionicu i ostavi dnevnik u zbornici.
Izlazeći na školska vrata. Val hladnoće ju udari po licu,pa onaj šal oko vrata još bolje namjesti. Usne joj je gotovo skroz pokrivao. Koračajući nekom sporednom ulicom,gdje i nije prolazilo mnogo ljudi,napisala je kratku poruku ocu da ne mora dolaziti po nju. Strpala je mobitel duboko u džep i nije imala namjeru vaditi ga do večeri. Željela je napuniti pluća i prisjetiti se stvari iz djetinjstva. To mjesto joj je bilo jedna od važnijih stvari u mladosti. Činilo se da je isto tako ostalo i sada,jer je često navraćala i uživala u samoći. Šetajući uz razgovor sa Tomislavom naišla je pored fontane koju je okruživala trava i desetak drveća. Trava izgubila onu svoju zelenu boju,a drveća kao da su imala samilosti prema njoj pa su pustila svoje lišće da ju sakrije od pogleda. Drveća,svoju golotinju nisu mogla kriti,niti ju je itko mogao kriti za njih. Magdaleni se prizor svidio pa ga je morala opisati Tomislavu. Na kratko je stala da mu lijepo dočara prizor. Fontana je u gradu bila poznata kao Fontana Mladosti i priča jednu jako dragu priču. Jedan stari umjetnik ,preminuo od starosti prije deset godina složio je projekt kakav se jednostavno morao realizirati. I bilo je tako. Od tada,na tom mjestu stoji fontana a u njoj su tri kamene figure djece koja se igraju sa loptom. Ruke su im bile visoko u zraku a iz svake je išao mlaz vode,još više gore. Djelovalo je tako stvarno da ih je čovjek skoro mogao čuti kako se deru skroz zaneseni igrom. Tomislav ih je i čuo zamišljajući to što mu je Magdalena opisivala.

---Zanimljiv grad je taj Kater. -Tomislav je djelovao oduševljeno. "A pa neznam baš. Više je onako,penzionerski,ili za usamljene duše. Mladi većinom bježe odavde. Nema neke zabave u njemu. Ne možeš svaki dan iznova dolaziti ovdje i diviti se toj istoj fontani. Ljudi se toga brzo zasjete. A novosti u gradu su rijetke" -Objašnjavala je ostavljajući fontanu iza leđa da neumorno širi zvuk žubora vode i širi ga do obližnjih kuća kad već nema ptica da pjevom razbijaju tišinu.
Hodala je već nekih dvadesetak minuta. Osjećala je hladnoću kroz kaput a ruke su joj bile u džepovima pošto rukavice nije nosila. Sada je znala da se trebala bolje obući,no bilo je kasno. Bila je blizu mjesta gdje je željela odvesti Tomislava.
-Nitko nezna da sam ovdje bježala kao mala. Ti si prva osoba kojoj ću ga pokazati,ali moraš čuvati tajnu.
---Obećavam. -Vratio je bez imalo razmišljanja.
-Još malo pa smo tu. Inače,na rubu smo grada. Već sam se počela penjati na brdo iako nije velika uzbrdica.
---Uff...daleko si ti bježala.
-Uvijek sam govorila da idem do prijateljice ili takvo nešto. Da se moji ne brinu. Kada sam bila baš jako ljuta odlazila sam bez da im išta kažem. Nije me bilo briga što će me napasti jer su se kao pretrgali tražeći me.
---Odvažno moram priznati. Jesmo blizu?
-Jesmo,ali ne moraš očekivati neko mjesto kao iz bajke. Ovo mjesto za mene ima značenje koje ne možeš vidjeti. Moraš ga osjetiti.
Ostalo joj je još malo da se po ko zna koji put uspne do mjesta za koje malo tko zna.

-Ahh... -Duboko je udahnula a Tomislav je to shvatio kao znak da su došli do cilja. "Stigli smo?"
-Jesmo. Ponovno sam tu. Sada prvi put sa društvom. Čekaj da sjednem. Opisat ću ti ga.

Sjela je na klupu koja je gledala na cijeli grad dolje ispod. Čak se i polje naziralo dalje na sjeveru. Jedna klupa. Usamljena na čistini među borovima. Bilo je to jedino zimzeleno područje u okolici. Zvuci grada nisu dopirali do tog mjesta. Činilo se potpuno izolirano od svega iako je bilo jako blizu. Kroz vrhove krošnje,vidjela je sve. Svoju kuću,stadion,školu. Cijeli grad je imala kao na dlanu. Odmah iza klupe,bio je i jedan rasvjetni stub. Magdalena se ne sjeća da je svjetiljka u njemu ikada svijetlila. Nije joj bilo jasno kako se i našao tu,jer puta pored klupe uopće nije bilo. Ali zato je bila uvjerena da su na taj rasvjetni stub električari odavno zaboravili.
-Ovdje sam bježala od svega,a onda bi sva uspuhana i umorna sjela i gledala u to sve od čega sam pobjegla. Jedino me je kiša pronalazila. Ne moram ti ni govoriti kakva sam tada dolazila kući. Sanjarila sam gledajući u nebo,osluškivala prirodu,bacala kamenčiće prema gradu. Zamišljala sam kako gađam one koji su u tom trenutku zaslužili da ih pogodim. Kamenčići su u mojim mislima uvijek bili jako daleko i precizno letjeli iako nikada nisu otišli dalje od ove krošnje ispod. No bila sam sretna samo zamišljajući to sve.
Nekada sam znala sjediti ovdje i više sati. Ponijela bih sa sobom bilježnicu,pa bih pisala pjesme i priče. Probala sam i nacrtati panoramu grada,više puta,ali uvijek bi ispalo ružno. Gužvala sam papire i bacala ih. Plakala sam kada bi bila tužna. Najviše kada su mi umrli djed i baka. Bila sam mala,a oni su mi značili puno. S njima sam provodila vrijeme dok su roditelji bili na poslu. Gubitak njih me strašno pogodio. Bilo je tu svega. Neke stvari sam vjerovatno i zaboravila. Sada,dok sjedim ovdje osjećam pravi mali nalet sjećanja,a sa njima dolaze i emocije. Da ova klupa može pričati,ispričala bi priču moga djetinjstva,sigurna sam. Iako...,iako više ne dolazim tako često. I dalje je ovo moje malo utočište. Moj mali svijet pored onog tamo velikog,okrutnog. Ovdje osjećam mir i tišinu. Da bar mogu to dvoje prenijeti tamo dolje. Bilo bi savršeno.

Prepričavala je svoje doživljaje iz mlađih dana koje je Tomislav pažljivo slušao. Sve dok ih nešto nije prekinulo.

-Snijeg...!

Uzviknula je uzbuđeno kada joj se pahulja spustila na koljeno. Pogledala je prema gradu i malo bolje izoštrila pogled. Već se tisuće pahulja spuštalo dolje. Na nju je palo njih još nekoliko. Potpuno su je oduševile jer je samo jednom do sada doživjela da snijeg pada dok je kod svojega tajnog mjesta. Padale su tako ravno sa neba jer vjetra nije bilo. Pomislila je kako bi joj bilo makar malo toplije da ova svjetiljka iznad nje radi.

Unatoč snijegu i hladnoći,nije željela još ići. Noge su joj bile skupljene dok je i dalje pričala Tomislavu koji je sve na svoj način zamišljao. Ipak je po prvi puta svoje tajno mjesto podjelila sa nekim. Željela je uživati u trenutku,dok je snijeg lagano padao. Sutra će osvanuti prava snježna idila,

a tajne...

one ostaju tajne ako ih dijelite sa osobama kojima vjerujete. Male tajne,značaja velikoga.