Tražeći Nepoznato

dio 6

Mrak je već obavio cijeli kraj crnim plaštom iako je bilo tek 18 i pol. Magdalena se vratila kući te se odmah uhvatila fena. Kosa joj je bila mokra a nije htjela navući nekakvu prehladu na sebe. Šmrcajući na trenutke,u glavi je vodila razgovor sa Tomislavom,a paralelno s tim,pričala je i sa svojima. Nije htjela bježati u sobu da ima mir. Hladnoća joj je preko glave. Toplina koju je peć širila dnevnim boravkom bila je neophodna  za njeno zdravlje. Onako pokisla i promrzla bila je laka meta bakterijama i virusima. Čaj se kuhao pored večere i uz televiziju i razgovor,ambijent je bio i više nego ugodan.

-Tomislave,imamo problem. -Dosjeti se Magdalena surfajući po mobilnom internetu.
---Što je bilo? Jesi našla nešto? -On spremno odgovori. Glas mu je bio nestrpljiv,iako su tražili zajedno. Htio je da ne pronađu ništa. Nikako nije mislio o sebi kao mrtvoj osobi. Spremno je odbacivao takve misli i bio je još spremniji da odbaci svaku koja bi mogla uslijediti.

-Kako ćemo uopće znati jesmo li te pronašli? Kako ćeš ti znati da si ta osoba koju ti opišem? Kada se uopće ne sjećaš ni svog izgleda niti ičega što bi moglo pomoći. A ja te nikad vidjela.

Tomislavov glas zanijemi. To mu nije bilo ni na kraj pameti. Bio je svjestan da je se upustio u potragu bez najvažnijeg detalja. Onoga bez čega ne može očekivati nikakav rezultat.

---Slobodno ostavi mobitel. Nema smisla da ovako tražimo. Upravu si. -Snužden je bio i u isto vrijeme pomalo sretan jer je barem na neko vrijeme odgodio susret s istinom. Nikako nije bio spreman na nju.
-Baš smo glupi. -Kaže Magdalena pomišljajući kako su u knjižnici tako naivno odlučili započeti potragu za Tomislavovim identitetom. "Gdje nam je samo bila pamet."

---Nekako mi je drago da je ovako. Nisam baš sto posto spreman da znam gdje sam i što sam. -Odluči spremno reći Tomislav. "Onda nema svrhe forsirati" -Ona nadoda. "Ovo radimo za oboje nas,ali ako netko nije spreman,onda se i druga strana treba strpiti."

Međusobno su se razumjevali sve bolje i bolje. Znali su da treba vremena za ovo pa su odlučili pustiti da stvari idu svojim tokom. Skretali su sa ozbiljnih tema na one vedrije. Kako on nije imao nekih životnih priča za pričati Magdalena je vodila glavnu riječ. Zaboravljajući na problem,smijali su se njenim dogodovštinama kojih je bilo i za izvoza. Čaj je prijao uz dijalog,što onaj sa roditeljima,što onaj u njenoj glavi sa Tomislavom.

Vrijeme je proletjelo u tren oka. Magdalena se lagano spremala za počinak. Sada je prvi put da joj kiša neće smetati. Dapače,slatko će spavati uz njeno lupkanje po prozoru.

Krevet spreman ali i hladan. Ona legne i zadrhti na par minuta. Onda se opusti i uz Tomislava pobjegne u svijet snova,iako je i  njena stvarnost bila jednaka njima. Njeno posljednje pitanje "a jel ti spavaš?"  odgovorio je sa "Ne nisan,kada ne prevrćem ovo malo memorije koju pamtim. Kao da i ne postojim. Kao što sam već rekao". Magdalena je utonula u san. Nije ni čula što je odgovorio. Tomislav se izgubio negdje u njenoj glavi.

Grad je svijetlucao pod crnim oblacima zaklanjajući pogled ljubiteljima zvijezda. Vanka nije bilo gotovo nikoga. Radni dan je bio gotov i obitelji  su  odlazile na počinak da spremno otpočmu i posljednji radni dan u tjednu. Petak je uvijek najteži,i dan koji,činilo se,najduže traje.

Za Magdalenu i Tomislava,petak je prolazio mirno. U školi je bio dan kao i svaki drugi a nakon toga Magdalena se sastala sa prijateljicom. Prijateljstvo koje traje od malih nogu. Tomislavov glas joj nije predstavljao nikakav problem prilikom razgovora sa drugima. Brzo se priviknula na njegovo prisustvo. Kao da je s njom već par mjeseci a ne tek dva,još nepuna dana. Kad god je imala priliku,upoznavala ga je sa njenim životom i malim rodnim gradom za kojeg je voljela reći da je najljepši na svijetu. Temu o njegovu identitetu,nisu otvarali. Stajala je skroz postrani.

Tako je bilo i za vikend. Kiša Magdaleni i nije dopuštala da bude predugo vanka,tako da je Tomislavu sve više dočaravala svoj život. On svojim kavalirstvom i riječima koje su plijenile jednom zanmljivom osobnošću,u njoj su izazivale potrebu da mu priča što duže.

Da su okolnosti drugačije. Ljudi bi pomislili da između ovo dvoje radi kemija. Ljubav je čudna pojava koja spaja nespojivo,ali ovo među njima je prevelik zalogaj i za nju. No nikad ne treba reći nikad. To je prva stvar koju treba znati kada se radi o ljubavi.

Optimizam je potpuno ovladao njome kroz razgovore. Tomislav joj se sve više sviđao tako da je čak i počela maštati kako će ga jednog dana upoznati u njegovom potpunom izdanju,u stvarnom životu. Nadala se da je godina otprilike kao i ona.

Čudno je kako se mišljenja brzo mijenjaju,i kako se još brže donose. Još jučer,onako prestrašena,samo je željela da sve nestane. Onda zbunjena,ograđivala se od njega,da bi ga sada simpatizirala iako je sve što je imala,bio njegov glas.

Kako će se priča razvijati kroz nadolazeći tjedan. Ostaje tek za vidjeti.

(Još nisam siguran da li da  ubacim ljubavnu priču u ovo. Ako netko ima neko mišljenje,dobro bi došlo!?)