Tražeći Nepoznato

dio 1

Oblaci izgledaju teški. Kao da bi svakog trenutka mogli podleći pod pritiskom i pustiti bezbrojne kapi kiše da se ponovno sliju u grad i njegovu okolicu. To je,izgleda postalo sasvim uobičajno u ovo kasnojesenje vrijeme koje,ruku na srce,niti nezna ništa drugo doli svakih par sati opet iznova osvježavati,kako grad,tako i njegove stanovnike. Sunca nisu vidjeli već par dana,tako da je za očekivati da se među neke već uvukla depresija,loše raspoloženje. Samo bi oni najsretniji ugledali pokoju sunčevu zraku koja bi se barem na trenutak uspjela provući kroz pukotine sivo-crnih oblaka,koji bijahu nevjerojatno nisko. Da je grad imalo metropolitanski,najviši neboderi bi ih sigurno parali tamo gore.
Kišobrani su postali glavno sredstvo obrane. Svugdje se koračalo jako žurno. Automobili,neumorni od stalnog rada,isto tako su putovali do svojih krajnjih ciljeva. Ulice opustošene,a priroda,sva pokisla,već je izubila borbu sa hladnim vremenom te utonula u zimske,promrzle boje. Pokoji list još uvijek visi na stablima. Kao da je preplanuo od ljetnog sunca,sav smežuran i crn,pa sada strpljivo čeka da ga vjetar odnese u zaborav.

Gradić Kater,okružen brdima sa svoje tri strane,jedini odušak ima na sjeveru,gdje se smjestilo poveće polje. Tamo vodi i glavna cesta jer je većina sela baš oko polja. Na malo višoj nadmorskoj visini,za par dana je realno očekivati i prvi snijeg. Svima u ovom kraju to je postala samo rutina. Nema onoga tko se od malih nogu nije  naučio snalaziti na snijegu i poledici. Tako da doktori nisu imali pune ruke posla. Većinom su sanirali ozljede u kojima bi starije ljude snaga iznenada iznevjerila. Što bi rezultiralo pokojim prijelomom.
Sa svega par tisuća mještana,zajedno sa okolicom. Kater i nije bio previše zanimljiv. Onako,pravi gorski grad iz kojeg bi mladi bježali kada bi išli negdje za vikend. Tu i tamo pokoji kafić,srednja i osnovna škola jedna uz drugu. Mali muzej,dvije ulice dalje,kino,koje je rijetko kada otvaralo svoja vrata i gradske ustanove koje su bezprijekorno obavljale svoje dužnosti.

No ipak,iako izgleda da se svi igraju skrivača sa kišom,nešto je odavalo znakove bujnog života.

Dimnjaci.

Dim kojeg ni kiša nije mogla pokolebati da se ustrajno penje prema gore,daje naslutiti da se ispod krovova odvija prava mala oaza života. Kao kada gledaš u mravinjak i ne vidiš ništa,ali pogled vara. Ispod je sve drugačije.

U ulici,prvoj do gradskog stadiona,koja se proteže sa sjevera prema jugu,nabujao je pravi mali potočić. Slijevao se među šumarak na kraju ulice pa nikome nije zadavao previše problema. Osim onima koji su ga trebali preskočiti.

Kuća broj 13,sa zapadne strane ulice. Golf 4 strpljivo čeka prvu jutarnju turu. Prva vatra već naložena a svijetlo se nazire kroz prozore te dvokatnice,obojane u narančasto. Netko je se već probudio,a netko još sniva san. Zašto ne, kada nema ništa lijepše od spavanja uz blagi zveckaj kiše po prozoru,uz toplinu kreveta,kojoj pokrivač neda da pobjegne.
Soba na drugom katu. Prozori gledaju potok koji teče cestom,usporavajući rijetke automobile koji se žure na ranojutarnje smjene,vozeći usput djecu u školu. U sobi bijele boje,tek jedan ormar. Na njemu jedna vrata do pola odškrinuta. Stol s laptopom i jednom lampom,te u sredini krevet. Na njemu čvrsto spava ženska osoba,vremena nije ni svjesna. Razbacana kosa joj,na pola prekrivajući lice,nestaje pod debelim pokrivačem koji se protegao malo ponad usana. Hladno je,kako i nebi. Na ormariću iznad glave mobitel,sav je nestrpljiv,kao da sprema neko iznenađenje...

Alarm..!

[Ovako ja pišem. Strpljivo i polako. Sa puno opisivanja. Već u iducem dijelu ćemo lagano zahuktati stvari]