Tražeći Nepoznato

dio 8

Magdalena,iako je otišla na počinak relativno rano,u komadu je odspavala gotovo cijelih dvanaest sati. Spavala bi i još duže da ju alarm nije probudio. Bistre glave,za razliku od one jučer,pustila je topao tuš po sebi prije spremanja za još jedan školski izazov sa djecom. Ravnajući kosu,vodila je razgovor sa Tomislavom u sebi. Baš ga je htjela upitati jel se možda sijeća da li je u njegovu životu postojala neka draga,voljena osoba,ali ju prekine prodoran očev glas odozdo,s prvog kata. "Jesi ustala? Nemoj okasniti". Vikao je. "Daj šta me zoveš. Budim se već dvije godine na vrijeme a sada me odjednom zoveš" ,pomisli Magdalena u sebi a onda se zadere da ju čuje "nećuuu". Kocentraciju odmah potom vrati na Tomislava. Ocu je znak,da je budna,dala i više ju nije zanimalo da li će se opet zaderati odozdo.
---Tvoji te zovu? .-Upitao ju je smješkajući se. "Mahh..." skretala je s toga. Roditelja joj je bilo dosta i jučer. "Sjećaš se možda jesi imao neku voljenu osobu? Ženu ili djecu?" -Znatiželja joj je bila jača i brža od pameti pa ga je upitala nemisleći hoće li se on osjećati loše. On,dubokog uzdaha,kao da je težio stotine tona,teško birajući riječi,ipak je nešto i rekao. "Pa zapravo,i sjećam se..". "Stvarno?!" - Odmah na početku ga ekspresno prekine ispirući pastu za zube iz usta. Uzdigne se i pogleda samu sebe u ogledalo kao da će joj njen odraz dati odgovor.
---Nerado govorim o ovome jer me uvijek na kraju zaboli jako. Da mogu plakati i sada bih plakao dok ti ovo pričam.

Magdalena je odmah ostala zatečena njegovim riječima i tužnim glasom koji je zastajkivao na trenutke ostavljajući tu tišinu između redova njegovih riječi,kao najvjerniji znak njegove ljubavi i odanosti prema toj osobi. Gledajući svoj tužni izraz u ogledalu,pošla joj je i suza dok ga je slušala.
---Ime,kada mi se ovo tek dogodilo,sam znao. Čisto sam se sijećao njenog lica koje mi je oči obasipalo ljepotom. Sada,ovo vrijeme provedeno 'nigdje' ,u samoći i crnilu,uzelo je danak,pa sam dosta toga zaboravio. Ali opet,koliko sam ju volio,ni najteže stvari te ne mogu natjerati na nešto što je prosto nemoguće. I dalje se sijećam izraza njenog lica kada bi mi se nasmijala  gledajući me i naslanjajući glavu na svoje desno rame. Gledala me je tako iz kosa. Gledala,a ja sam se topio. -Kroz suze,koje su joj se spuštale niz lice,dolje preko usana,Magdalena se udostojila pitati još nešto. "A ime? Kako se zvala?" - Šapnula mu je.
---Neznam,nažalost to je jedna od stvari koju sam zaboravio. Možda sam joj ime spomenuo puno previše puta,pa ga zaboravio.
-Da si i još toliko nebi bilo previše..
---Ali eto,ono što mi je bilo stvarnost,preraslo je u legendu. Mogu samo razmišljati o njenom imenu. Kako je bilo lijepo. Meni najljepše. Možda Marina,ili Klara,ili ipak Anđela. Da Anđela,to mi je najdraže,no opet,koliki su izgledi da se baš tako zove.  -Tomislav opet duboko uzdahne oslobađajući bol iz svog glasa koju je Magdalena itekako osjećala. Brisala si je suze maramom da joj nebi pokvarile i ono malo pudera kojeg je nanosila. Već je bila u škripcu sa vremenom i za novi nikako nije imala vremena. Dok joj je Tomislav prepričavao najljepšu bajku iz svog života oblačila je odjeću i spremala posljednje stvari prije polaska. Očevu nervozu tamo dolje već je osjećala i bez da su se dozivali. Jednostavno ga je znala kao svoj džep.
---Šetali smo uz more. -Tomislav je pričao. "Sjedili na kraju betonskog privezišta za brodove koje se protezalo od obale u more nekih 30-ak metara. Tako gledali zalazak sunca koje je ljeti uranjalo u dubine plavog mora. Ostavljajući onaj trag išaran jarkim bojama,posebno narančastom i crvenom,kao da se borilo za život. Nestajalo je u dubine,kao i brodovi odlazeći u svijet. Znaš,sjećam se da smo znali te ljude koji odlaze. Sve su to bili ljudi koje smo sretali cijeli život,a tada,odlazili su trbuhom za kruhom. Govorili su kako idu u svijet,no mi smo znali da baš iz tog svijeta odlaze. Jer ovdje im je bio cijeli njihov svijet. Njihove obitelji i prijatelji. Bilo je to tužno. Tješili smo jedno drugo kako se nama to nikada neće dogoditi. Ona bi na kraju uvijek naslonila glavu na moje rame. Uvijek sam joj bio s lijeve strane,ne znam zašto,ali znam da je to bio znak da je umorna. Da će joj se brzo početi spavati. Skoro bi se vidjela i prva zvijezda na nebu,a mjesec bi zasjao obasjan suncem,koje se javljalo,duboko odozdo. Uvjek bi je nagovorio da ostanemo još malo,i uvijek bi popustila. Osim zimi. Tada bi išli ranije. A zimi,zimi je sunce zalazilo još južnije,iza brda koje se protezalo liticama iznad mora poput polumjeseca. Bilo je visoko,i daleko. Iako dosta udaljeno,jasno se sve vidjelo,pa tako i oni b.a.s.e jumperi koji su s njega skakali na malu plažu ispod. Gledali smo kako padaju u sigurnu smrt,sve dok ne otvore padobrane. "hrabri,ali i ludi" ,smijali smo se i osjećali tremu koju su sigurno osjećali i oni tamo. Nama je bilo ljepše tu. Na sigurnom. Nismo trebali takve stvari da osjetimo život. Uz nju,bio sam itekako živ. Najživlja osoba na svijetu. Sa njom sam mogao biti sve.

Starac

Vizionar

Glup i budalast

Jedini

Dijete

Sa njom sam to sve i želio biti. Tako jako sam to želio,imam taj osjećaj i sada. I sada tako jako želim da se probudim iz svega ovoga i da je ona tu uz mene,uz more,da samnom gleda u beskraj i da osjetom broji moje otkucaje.

I da nam je ljubav živa. Najživlja. Kao nekada. Kako samo to želim. Ali,i kako se samo sada osjećam bespomoćno što,jedino što mogu,je pričati sve to tebi.

Ništa. Tišina i muk zavlada u Magdaleninoj glavi. Nije mogla ni 'A' reći osjećajući beskrajnu patnju u njegovu glasu. Riječi su mu odzvanjale kroz njene misli svaki puta iznova,odbijajući se o njene rubove.

Nisu prestajale. Ni dok ju je otac vozio do škole,niti dok je predavala u njoj. Znala je,i ponavljala si uvijek jedno te isto, "Volio ju je,Bože stvarno nisi pravedan. On ju je volio".

(Odmah da kažem,ovo je dio koji ce zasigurno držati bit cijele price. Emotivno i istinito.)