Tražeći Nepoznato

dio 3

-Da,u pravu si. Kada se već ovo može dogoditi,zašto nebi još nadnaravnih stvari moglo postojati. A što je sada sa mojom privatnosti?
---A što je s mojom?
-Kako to misliš?
---Lijepo,ja čitam misli tebi,a ti ih čitaš meni.
-Ne znam. Nemam osjećaj kao da ti mogu čitati misli. Samo čujem što govoriš. -Kaže ona ustajući pred ogledalo.
---Stvarno?
-Kažem ti..
---Jel vidiš sada ovo što zamišljam?

Stajala je na mjestu kao da će joj svaki čas te njegove misli pasti pred oči,ali sve što je i dalje vidjela je bio samo njen odraz u ogledalu.

-Vidim samo sebe..
---Baš ništa nisi vidjela?
-Baš ništa.. -odgovarala je u svojim mislima tom tuđincu. Bilo joj je čudno voditi razgovor sa čvrsto stisnutim ustima i bez ijednog ispuštenog zvuka. Polagano se počela privikavati,iako je mala doza straha i dalje kolala njenim tijelom.

-Onda ti ne gledaš kroz moje oči? Ne vidiš ovo što ja vidim sada,ispred i oko sebe?
---Sve što ja vidim je sve ono šta ja mogu zamisliti..
-A kad ne zamišljaš ništa?
---Onda...onda je sve prazno,bezbojno. Ne znam kako bih to opisao. Kada ništa ne zamišljam,tada kao da ni ne postojim. Jednostavno ništa. Nema me. Osjećam se kao da je sve što imam samo to malo memorije koju sam pokupio negdje u životu.
-Koliko je to 'malo' ?
---Jako malo,toliko malo da niti jedno sjećanje ne mogu prevrtjeti a da ono nije mutnog oblika.
-Izgleda da ti je mašta ograničena samo na ono što si do sada vidio.
---Točnije,ja i jesam samo ta 'mašta'. Zalutala u neki tuđi mozak,koji ju pak ne može da  vidi,niti pročita.
-Ali može da čuje. Jel te mogu čuti dok razmišljaš? Naprimjer,dok u sebi pjevaš najdražu pjesmu?

Sva iznenađena. U sebi začuje tiho pjevušenje neke,njoj nepoznate pjesme na engleskom jeziku,pa ga uzbuđeno prekine. "Čujem to! Da čujem te dok razmišljaš" izusti te riječ čak i na glas. Pa se na trenutak poboja da ju netko nije čuo s druge strane vrata.

---Snow Patrol. -On prekine pjesmu.
-Tako se zove?
---Ne,to je ime benda koji je pjeva.
-Aha,poznato mi zvuči to ime,a pjesma?
---Chasing Cars..
-Neznam. Možda sam ju već negdje čula. Ali nebitno. Ja se moram obući. Previše je hladno u samoj spavaćici.
---Samo daj. Znaš i sama da ne vidim. Ni tebe ni bilo šta drugo oko tebe.

Na to je ostala bez odgovora. Znala je da ju ne vidi ali sa strancem u glavi nervoza je bila sveprisutna.
Otključala je vrata kupaonice i bosih nogu,u što manje koraka došla do ormara po topliju odjeću. Presvlačući se,pomisli kako ju je slagao da ne vidi ništa..
---Istinu ti kažem,stvarno nemogu da vidim to što ti gledaš.
Glas joj je uzvratio,a ona na tren zastala,pomičući glavu u stranu,već je smetnula da joj može čitati misli. Uzvrati mu..

-Teško ću se priviknuti na tebe znaš,ako potraje ovo. Da si bar žensko. Ženski glas bi mi bio kud i kamo ugodniji. A i meni bi bilo ugodnije. Sada se osjećam kao ispred skrivene kamere.

---Mogu ti samo reći oprosti. Da sam mogao otići,otišao bih i prije nego si se probudila. Poštedio bih te ovog šoka. Vjerovatno je jako gadno imati nepozvanog stranca u glavi.
-A šta je tu je.. -Odgovorila je sa malom naznakom prihvaćanja cijele situacije. Već obučena u topliju odjeću,znala je da ima dosta toga za obaviti prije nego krene na posao. "Nego,znaš..iako radim od 13sati,zadaćnice nisam ni pregledala,a ima ih dosta"

---Zadaćnice? Učiteljica?

Uzbuđeno i iznenađeno je upitao glas,a to isto je osjetila i ona s druge strane. "Da,najbolji,najteži,najgori,sve naaj posao na svijetu".

---A kako je cijenjenoj učiteljici ime? -Uljudno je upitao.

-Ajme..!  -Ispustila je tu riječ niz svoje usne potpuno iznenađena mišlju da već pola sata priča sa neznancem u sebi,a nezna mu ni imena.

-Ime mi je Magdalena,Megi.

---Ja sam Tomislav,drago mi je 'Megi'

-I meni je drago. -Na čas je shvatila da desnu ruku drži ispruženu naprijed,kao da će se s njim i pitati. A onda svijesna svega ju je brzo povukla natrag,kao da ne želi da on vidi njen gaf,iako nikako nije mogao. "Eto dobro. Upoznali smo se" -Prekinula je kratak muk nako što su razmjenili imena. "Sada se mogu baciti na posao,ali prije toga,želudac zove. Idem se spustiti dolje. Moji roditelji rano ustaju"

---Onda idemo. Šteta što me nećeš upoznati s njima. -Kroz šalu je dobacio. "Hmm... Da baš šteta. Kad bih te upoznala s njima,sljedeća osoba s kojom bih te upoznavala bi bio nekakav psihijatar" -Humorno je uzvratila napuštajući sobu.

-Dobro je da ne trebam pričati na glas,jer ne znam kako bih to izvela. Netko bi kad tad shvatio i zaključio da pričam sama sa sobom. No svejedno,bolje da ne pričamo kad sam s nekim u društvu. Barem ne još dok se ne naviknem. -Mislila je spuštajući se niz stepenište kuće,gradeći jedan obrambeni stup između sebe same i Tomislavova glasa. Dajući mu doznanja da joj je njen život mnogo važniji,pa tako i sve u njemu. "Razumijem te" -Kratko će on na to,a ona,opet nesvjesna da sve što u mislima kaže on i čuje,uzvrati "ma da,da te bar nema" -Bio je bez odgovora na to. Nosila ga je u sebi ka dnevnom boravku. Već je toplinu iznutra osjećala na licu pa joj bijaše odmah ugodnije. Roditelji su se probudili davno,pa je i vatra vec neko vrijeme prepuna života i strasti.

Maleni hodnik. Drvena vrata sa zamagljenim staklom u sredini i želja za hranom i toplinom. Ona ulazi unutra a on šuti. Znao je da je vrijeme za malo drugačije razgovore i normalnije stvari,iako se i ova priča od jutros događa u najnormalnijim mogućim uvjetima. Što se dogodi ili što se događa,znak je da postoji,a što postoji,normalno je. Samo to ljudi pogrešno tumače. Nesvjesni da,ako se ne događa njima,može da se događa bilo kome drugome. Stvarnost je dosta puta čudna pojava. Toliko čudna da ju nekada jednostavno ne možemo razaznati u moru mašta i fantazija.

Dok se ne dogodi ovakvo nešto.

(Imena su tu. Lagano idemo dalje. Volio bih čuti i prve kritike. Samo izvolite)