Tražeći Nepoznato

dio 4

Gotova sa jelom. Magdalena nevoljko napusti ugodno topli dnevni boravak. Inače bi zadaćnice ispravlja u njemu,za kuhinjskim stolom,jer u sobi je isuviše hladno,ali nije si željela dopustiti da joj,prilikom razgovora u mislima,nešto izleti na glas. Nije bila sigurna da bi uspjela naći pravo objašnjenje za svoje starce,a i sve bi zavisilo od riječi koje bi se čule. No koje je sreće u zadnje vrijeme,a pogotovo od jutros,bilo bi nešto najgore i neobjašnjivo. "od toliko milijardi ljudi,baš u moju glavu" -Mislila je. "ili se ovo događa svakom drugom ljudskom biću na planeti,samo šute o tome kao što ću i ja". -Pokušavala je ponovno uspostaviti kontakt s Tomislavovim glasom. Hitro ulažeći u sobu odgovora natrag još nije imala. Na trenutak se zapita da li je još tu a ekspresno po tom,on potvrdi svoje prisustvo. "jesam,jesam. Samo čekam da završiš sa svojima".

-Ohh,da,skroz sam zaboravila da nevidiš što i ja. Jesam,jesam. Evo spremam dječje radove. -Odgovori mu vadeći dvadesetak bilježnica iz svoje torbe na radni stol.

Pomaknula je laptop u stranu,jer joj je smetao da u miru ispravlja i ocjeni sve đake. Ugodno se smjesti,iako je stolica,u skladu s cijelom sobom,odisala hladnoćom. Na trenutke je drhtala i sklapala ruke da ih bar malo ugrije,kako bi što laganije mogla ispravljati pogreške. Teška i hladna ruka će odnijeti podosta vremena. Znala je to još od svojih srednjoškolskih i fakultetskih dana,kada bi promrzla morala pisati rani jutarnji ispit znanja.

Otvarajući prvu bilježnicu. Listala je preko prethodno ocjenjenih radova do ovog najnovijeg. "što misliš,jel se ovo događa još igdje?" -Pomalo zamišljena,ponovno je započela dijalog naslanjajući glavu na dlan ruke. Oči su joj bile imune na bilo kake pokrete. Gledala je u prazno. Činilo se da stvarno želi znati odgovor na novopostavljeno pitanje.

---Možda. Sada i ti i ja znamo da je moguće. Pa postoje šanse da se ovo isto događa nekome,negdje,nekako.

-Kako ti je prezime? Jel koristiš neke od društvenih mreža? Možda te mogu pronaći! -Postavljala je redom pitanja,usput ispravljajući radove. Tomislav,iako je slušao dok je ona čitala radove,nije se previše obazirao na njih. Više su ga zanimala njena zanimljiva pitanja. "Ehh" -Duboko je udahnuo. "Da bar znam svoj identitet. Već bih ti ja rekao da me potražiš. Mislim da sam imao profil na facebooku,ali nisam siguran" -Rekao je sve u jednom dahu. Glas mu je otkrivao veliko razočarenje koje je nosio u sebi. Činilo se kako istinski želi znati tko je zapravo,i što se s njim događa. "Učinio bih sve da znam nešto više o sebi od ovog imena."-Nastavio joj je pričati. Ona,ispravljajući radove,pozorno je slušala.

---Ti si prva osoba s kojom sam ostvario kontakt. Prošlo je dosta vremena otkako sam ostao zarobljen u ovo malo memorije koju imam,što iz djetinjstva,što iz malo zrelijih dana. Od kad sam čuo nekoga kako govori,osjetio sam olakšanje,iako mi taj glas nije odgovarao na baš ništa. Kasnije sam shvatio da si to bila ti dok si sanjala.

-A tada si znači prvi put došao do mene.
---Da tada. Dok si sanjala. Dugo sam bio u tišini. Samo sam premotavao jedna te ista sjećanja pred sobom. Datuma i godine se uopće ne mogu sjetiti pa sam,što se vremena tiče potpuno neorjentiran. Isto je i sa mjestom gdje pripadam. Ljudima koje sam poznavao,obitelji i prijateljima. Ne znam ni jedne važnije stvari iz svog života po kojoj bih mogao reći 'da,to sam ja' . Samo par,naizgled nevažnih sjećanja. To je sve što imam. -Utišao je svoj glas do neprepoznatljovosti,a onda potpuno utihnuo. Magdalena je u sebi osjećala sažaljenje nad njim. "Nitko ne zaslužuje takvo nešto" -Mislila je. "A čega se sjećaš?"

---Sjećam se luka i strijele. Bili su ručno izrađeni. Amaterski. I luk i strelica od grane drveta. Strelica gotovo skroz tupa i bezopasna. Vjerovatno mi ju je napravio otac da se mogu igrati oko kuće. Gumena špaga nije bila do kraja zategnuta. Mislio je na moju sigurnost. Trčao sam jednom livadom odmah uz šumu. Sjećam se,odapinjao sam strelicu na sve što se micalo. Leptire,skakavce na tlu...sve. Nisam bio baš precizan. Još par stvari pamtim iz dječijih godina. Bezazlene su. Nebitne.

-A kada si bio stariji? -Magdalena se ubaci u priču.

---Pamtim da sam volio promatrati zvijezde. Zvjezdano nebo mi je ostalo u sjećanju kao jedna od najdražih stvari koje sam radio. Pamtim i jednu šetnju uz more. Otok je bio daleko. Plavetnilo ga je gotovo skroz skrivalo od očiju,a uz more nije bilo nikoga. Tek par plovila na pučini. Sjećam se i jedne vožnje vlakom. Promatrao sam brdoviti krajolik kroz prozor vagona. Na trenutak me je kondukter prekinuo pitajući za kartu..

-Sjećaš li se možda gdje si putovao? -Ponadala je se da će bar nešto otkriti o njemu. "Ne ne znam. I sam sam se probao sjetiti nečeg više,ali ne ide."

-Znaš što mi je čudno u vezi svega toga!?

---Što?

-Kako nisi izgubio dar govora. Mislim,glas ti uopće ne zvuči tako limitirano kao što su ti sjećanja.

---Sve je čudno u vezi ovoga. Vjerovatno nisam izgubio glas kao što sam izgubio ostatak sebe. Bar nešto dobro u cijeloj priči.

-Znam da je teško,ali treba biti optimističan. -Hrabrila ga je,pa se odvaži reći iskreno "ako budem mogla bilo kako pomoći,hoću,ali nemoj od mene očekivati previše. Imam dosta i svojih stvari koje trebam riješiti."

Svjestan da je za nju samo stranac  koji joj se ne može ni opisati dovoljno dobro da ga zamisli,znao je da je potpuno u pravu.

Kako je vrijeme prolazilo. Svoj učiteljski rad,Magdalena je privodila kraju. Ostalo je još samo par tekstova za ocjeniti. Nestrpljivo ih je čitala,ali opet s oprezom jer nije smjela pogriješiti i zakinuti učenika za zasluženu ocjenu. Imala bi problema s roditeljima.

Oluja vani,neumoljiva kakva je i osvanula,zadavala je glavobolju svakome tko je trebao da se suoči s njom. Osjećati ju je počela i Magdalena. Sat je otkucao podne u isto vrijeme kada se začulo zvono sa gradske crkve. Posljednji rad pročitan i ocjenjen. Ostalo je se još spremiti i urediti za posao,uhvatiti se kišobrana,sjesti u auto i poći u još jedan dan u školi. Uputstva svom novom pratitelju u glavi je dala i objasnila.
Nervozna što prvi puta neće voditi sate sama,nije baš bila sigurna da će sve proći kao i dosada. Iako joj je sa njenih 27 godina,ovo bila druga godina rada u školi.

Spremna za posao,još jednom pozdravlja roditelje i pretrčava sa torbom i kišobranom do auta. Sjeda,pali ga i odlazi. Tomislav nije forsirao nikakvu priču. Prepustio je se da ga vodi gdje god mora. Probijajući se kroz grad,čavrljali su o nebitnim stvarima u kojima je ona sve više tražila i najsitnije detalje koji bi mu mogli pomoći da pronađe svoje 'ja'. Jednim dijelom da ga se riješi a drugim,jer je bila takve prirode. Avanturističkog duha. Ako ovo potraje,znala je da će sve više i više energije i vremena utrošiti u riješavanje tomislavova misterija. Mogla je zamišljati moguće scenarije o raspletu priče,no pazila je. Svjesna da je on tu.

Smrt,otmica,raznorazni psihološki eksperimenti su bili samo dio onoga o čemu bi zaokupljala svoj um da ga on ne čita.