Tražeći Nepoznato

dio 2

Riiing Riiing....!

Zazvonio je zvuk i u tren oka prostranstvo njenih snova pretvorio u malu,dosta skučenu sobicu. Ona,još onako pospana,rukom pokušava dohvatiti mobitel dok su joj oči i dalje zatvorene.
Tražeći ga rukom,napokon ga uspije dohvatiti. Gasi alarm lagano žmireći na desno oko pa se okreće na leđa. Gledajući u strop sobe kroz polumrak,jer  jutro još nije donijelo dovoljno danjeg svijetla,na um joj prvo dolaze današnje obaveze.

"sedam sati,danas druga smjena,ima još vremena"

Šaputala je sama sebi u mislima,što joj je i godilo,jer po ovakvu vremenu najljepše je ostati u toplome. Daleko od svega.
I dalje,ne potpuno bistra uma,razbuđujući se zijevanjem,miče kosu koja joj se spetljala po licu. I baš kada je krenula da obriše suze s očiju od prethodnog zijevanja...

"da,imaš još vremena"

-Molim!!?  Odgovorila je tiho ali žurno mičući usne i teški pokrivač na niže sa svoga vrata,opirući se na obje ruke tako da se može uzdići što više. Pogledala je oko sebe na brzinu ali u sobi nije bilo nikoga. "Koji vrag?" pomislila je. Vrata su i dalje bila zatvorena tako da je se i hladni zrak morao dosta namučiti da bi se probio unutra. Ormar onakav kakvog ga je ostavila sinoć,iza njega samo zid a iznad ništa. Pogledom je prešla sobu i zaustavila ga na prozoru. Na trenutak pomisli da je netko bio na njemu. No onda shvati da je soba na drugom katu "Nemoguće,a i kiša pada. Tko će normalan stajati ispred kuće i zvati me tako rano u jutro".
Prozori su i dalje,strpljivo trpili sve te silne kapi kiše koje su oblaci još strpljivije bacali na njih. Njoj je ostalo jedino logično objašnjenje koje je sada imala. Pomisli kako je to bio netko od njenih ukućana u susjednim prostorijama. Za trenutak se smiri i potpuno dođe k sebi. Pogleda još jednom na mobitel. 7 i 4 minute,pa spusti glavu ponovno na jastuk koji je već izgubio onu toplinu od prije par trenutaka. Kroz glavu joj prođe kako možda sve umišlja još ne razbuđena..

"Ne,ne umišljaš"

Sledi joj se sva krv u njenom tijelu kada opet začuje taj nepoznati glas. Refleksno gurne pokrivač sa sebe i iskoči iz kreveta u jednom treptaju oka. Sva prestravljena stisne se uza zid tik do prozora uopće ne pomišljajući na hladnoću koja joj je obavila tijelo u spavaćici.

"Što je ovo,majko mila"  tiho je izustila drhtavim glasom punim straha. Ruke su joj bile pribijene uza zid,kao da očajnički traže nešto za što bi se mogle uhvatiti,dok su joj oči nevjerno gledale u onaj jastuk na kojem je počivala. Sada je bila uvjerena da je tamo to čula,baš kod jastuka.

"Sto posto". Mrmljala je u sebi bez ikakve ideje što bi to moglo biti.

Jednim djelom sebe,još uvijek je mislila da fantazira dok je onim drugim samo željela pobjeći iz sobe. Noge su joj bile oduzete,potpuno pod kontrolom straha. Ruke su i dalje bile uza zid,tako čvrsto da je počela osjećati laganu bol na dlanovima. Srce,nabijajući sve veći pritisak,kao da se željelo sakriti negdje još dublje,ali bezuspješno.
Oblačići njenih izdisaja razbijali su se o njeno lice,tanak,manji nos,crvene,malo nabubrene usne i nježno,njegovano lice pa sve preko smeđe,do ispod ramena ošišane crne ravne kose. Oči su bile zamagljene suzama,što od zijevanja,što od straha i nevjerice. Hladan zrak joj je zacrvenio obraze.

Nije vidjela ništa što je sposobno da govori. "Osim možda da je ovaj jastuk oživio" . Nastavila je da prebire moguće ideje u svojoj glavi usput smišljajući najbolji plan za bijeg iako je put do vrata bio potpuno čist. Sada su joj se počele pričinjavati razne stvari tako da je već umislila kako će iz ormara za koji čas izići najodvratnije čudovište.

Mozak pod pritiskom stvarno može zamisliti svakojaka čuda,znala je,no ovo joj se činilo kao neporecivo stvarno.

"Smiri se"  . Opet je taj glas dobacio. Sada se činilo da netko stoji odmah uz nju,uza zid,i lagano joj šapuće u uho.

Odmah potom,ona je istinktivno istrčala iz sobe. Brzo,koliko su je noge mogle nositi. Vrata sobe je ostavila otvorena i brzinom munje se zaključala u kupaonicu preko puta hodnika.

Što je ovo,šta se događa samnom". Još je jednom ponovila.

"Ništa. Nije problem u tebi,ja sam kriv".

"ma šta je ovo više..!" . Ona pomisli u sebi na rubu plača.

"kažem ti,nije problem u tebi..

-Čekaj,ti mi čitaš misli? Jer ovo zadnje što sam rekla nisi nikako mogao čuti. Ovo zadnje sam ponovila u sebi"

---Pa može se tako reći..

-Zašto te ne vidim?

---zato što nisam tu gdje i ti.

-Kako to misliš? Pa čujem te. -Upitala je ona začuđeno. Sjedajući na rub kade. "Čuješ me,čujem i ja tebe" ,odgovorio je. "Ali ne vidiš me,ne vidim ni ja tebe" ,on je nastavio. "No prvo se smiri".

-Dobro. Smirena sam. Da nekome kažem ovo,rekao bi mi da sam poludjela,ali evo,smirena sam. -Rekla je popravljajući si nepočešljanu kosu.

-Ne moram govoriti na glas da me čuješ? Zar ne? -kratko je upitala.
---To bi ti trebala znati. Meni je sve isto.
-Dobro onda,izgleda da mi čitaš misli. Zapravo,imam osjećaj kao da si ušao u moj um. Kao da si postao dio mene.
---Nije mi bila namjera da ovo napravim. Jednostavno se dogodilo. Ni sam neznam kako...
-Ne znam kamo da gledam. Obično vidim osobu s kojom pričam i gledam je u oči. -Prekinula ga je ona na trenutak. Zatim ga upitala: "A kada odlaziš??".

---Ne znam.
-Koliko ostaješ?
---Ne znam.
-Oćeš biti samnom cijelo vrijeme?
---Ne znam ni to.
-Do smrti?
---Čije smrti? -Čudnovatim glasom je prekinuo niz njenih pitanja.
-Pa valjda moje. -Još čudnije je odgovorila podižući oči ka gore,kao da ga pokušava naći negdje iznad svoje glave. "jesi ti mrtav?".

---Toplo se nadam da nisam. -Uzvratio je lagano kroz smiješak.

-Ali ako si sada ovdje samnom...

---To ne mora ništa značiti. -Drsko ju je prekinuo.

[Malo duži dio. U idućem cu im dati imena. Grad Kater. Ona i On. Toliko do sada. Bitice sve zanimljivije i napetije. Nadam se da je dijalog na nivou]