Coach

Prolog

Prolog

Noć se već odavno spustila u njen grad. Tama je obuhvatila svaku ulicu, kuću, zgradu, park, a ona se sama vraćala dobro raspoložena nakon uspješnog treninga. Adrenalin je još uvijek kolao njenim venama, ruke su joj bile crvene i natečene od jakih udaraca. Ali ti udarci bili su blagi naspram onih koje dobija svakodnevno.

Voljela je igrati odbojku, voljela je svoj bijes i svoj jad iskaliti na lopti, kada već nije imala nigdje drugo. Pružala joj je dva sata mira, tišine, iako su se svi derali iz petnih žila ne bi li naveli podivljale djevojke na disciplinu. No ona je uvijek bila najtiša među njima. Gledala je svoja posla i poslušno slušala zapovijedi trenera. Čovjeka koji je pored njene majke bio jedina osoba na koju se mogla osloniti. Voljela je starog Gerarda, bio je čovjek od povjerenja i neko ko bi u dubokoj noći došao na  vaša vrata kako bi vas izvukao iz teških ruku zlostavljača; čovjek koji joj je bio kao otac, zaštitnik i idol.

Koračala je polako i pokušavala što više produžiti put do svoje kuće, da ovo malo spokoja potraje duže nego obično. Veoma sporo stavljala je nogu ispred noge dopuštajući da hladni vjetar piri kroz njenu sada puštenu kosu i miluje njeno blijedo, umorno lice. Još samo deset minuta. Pomislila je gledajući na ručni sat koji je uspješno prikrivao ožiljke njenog slikanja.

Voljela je i slikati. Sama u kupaonici, naslonjena na hladnu keramiku kade dok je njen kist predstavljalo hladno željezo oštrog žileta. Oh kako je voljela slikati. Drugi način rješavanja njenog jada i njenih briga. Dobro se osjećala dok je oštro željezo probadalo njenu oštećenu kožu, milimetar po milimetar zavlačeći se sve dublje i dublje dok je crvena boja kapala na bijele pločice poda i klizile niz ruke. Život je mogao biti tako lak i tako miran, ali sudbina se odlučila poigrati sa njom. Odlučila je stvoriti monstruma u njezinom domu čije su jake šake ostavljale tragove ne samo na njenom oštećenom tijelu, već i na njenom srcu, njenom mozgu. Mislila je da je bezvrijedna, da je zaslužila sve te udarce, da je obična jadnica i patetična gubitnica koja ne zaslužuje sreću, da je zaslužila tamu koja se krije u njoj, oko nje, svuda. Zašto bi inače svaki dan osjećala te grube ruke na svom tijelu? Da je drugačija, prestalo bi, da vrijedi, ostavio bi je da živi, a ne bi svaki dan koristio njeno tijelo kao svoju boksačku vreću. Da li se pomirila sa svime?

Možda. A možda i nije. Navikla je na to, to je sve za nju predstavljalo normalan dan jer čudno je kada ijedan dan prođe bez njegovih šaka, ali zato bi sljedeći dan bilo gore, gore nego ikada. Puzala bi do vrata kupaoince, cvilila i ispuštala jecaje, teške jecaje ispunjene gnjevom i jadom koje nigdje nije mogla iskaliti. Ljubičaste modrice stvarale su se na njenom mršavom tijelu. Ona je bila njegovo platno, a kist su bile njegove sopstvene šake.
Dohvatila bi hladni metal i počela stvarati svoje vlastito umjetničko djelo. I osjećala bi se dobro. Osjećala bi se dobro dok je bol pulsirala njenim zglobovima i rukama, dok je jecala na pločicama na kojima se stvarao potok krvi i čekala kada će se onesvijestiti, kada će je tama ponovo obuzeti i povući je sa sobom. Zauvijek. Ali to se nije dešavalo, svaki puta bi se budila i nastvljala živjeti. Kao da ju život nije želio napustiti jer ju je čuvao za nešto novo, nešto bolje, nešto što će donijeti dašak olakšanja u njenom životu i što je može izvući iz svakodnevnog pakla. Razmišljala je o tome i samo bi se sarkastično nasmijala. Zar za obično bezvrijedno čudovište postoji nešto bolje? Naravno da ne, jer nije zaslužilo ništa bolje. Zaslužilo je taj bol, jad.

Ali mali cvjetić se prevario. Anđeli postoje i na zemlji. Poslije svake oluje, dolazi duga. Procvjetat će i biti najljepši cvjetić kojeg će svijet ikada vidjeti!

_________________________________________________________

Svoju novu priču želim posvetiti Staši, mom Anđelu čuvaru. Anđele, ti si tako divna i tako hrabra. Imam veliku čast što te poznajem i što mogu pričati s tobom. Moj idol, moja nada. Zaslužuješ svu sreću ovoga svijeta, zaslužuješ dugu poslije oluje. Uvijek ću biti uz tebe, uvijek ću ti pružiti podršku, utjehu. Moj mali Anđele, volim te!

Ovo je drugačije od onoga što inače pišem jer sam postala svjesna nekih stvari i jer je Staša ušetala u moj život. Želim vam reći da se u svima vama krije heroj, divna osoba koju trebate pustiti na slobodu i pokazati cijelom svijetu koliko ste hrabri i jaki i koliko toga možete. Svi ste vrijedni i prelijepi. Niko na ovom svijetu nije bezvrijedan i mogu vam reći da niste sami u svojim problemima. Uvijek ću misliti na vas, uvijek ću biti uz vas, pa makar i samo u mislima. Ako imate neki problem, nešto što vas muči, javite mi se slobodno, ja ću vam pomoći koliko god sam sposobna za to. Javite mi se na bilo koji način, kako god možete doći do mene. Ovdje u inbox, na facebook-u, na twitteru, gdje god. Ponekad vas stranac može bolje razumjeti od osoba koje poznajete čitav život. Samo nemojte kroz sve prolaziti sami, molim vas.

Ova priča mi je jako bitna i bilo bi mi veoma drago kada bi ostavili komentar i rekli šta mislite.

Moj facebook profil: https://www.facebook.com/mia.karamovic - neko mi je hakirao profil skoro, nadam se da se neće opet desiti.

Moj twitter profil: https://twitter.com/MiaStyles31

Voli vas, Mia.