Coach

Deseti dio/ Bravery

Mark Twain davno je rekao: "Onaj ko nije dovoljno hrabar da rizikuje neće postići ništa u svome životu." 

Može se reći da je to doista istina. U životu su prisutni trenuci kada nismo sigurni šta je ispravno uraditi jer se upravo bojimo tog rizika, bojimo se kakve ćemo posljedice ostaviti iza sebe jer smo navikli da sve oko nas ide onim tokom koji predstavlja sigurnost. Postoje i ljudi koji se boje promjena, ali, ne bojimo li se svi? Strah. Svugdje je prisutan. Pa čak i u najjednostavnijim situacijama koje se na prvi pogled čine poptuno bezazlenim. Ali, svugdje postoji rizik od promjene. Ponekad i ne mislimo na njega nego intuitivno donosimo odluke jer nam se to čini jedino ispravnim. Ponekad naglimo i sa svojom odlukom donesemo katastrofu...koja se nakon nekog vremena ipak ispravi. Ništa ne ostaje za stalno, sve dolazi i prolazi i u datom trenutku može biti teško, mogu postojati neslaganja, nesuglasice, svađe, odsutnost, čežnja, ali sve na kraju dolazi na svoje mjesto jer se naviknemo.

Talia je znala, dok je upućivala posljednji pogled ka Harry'u, koliku je grešku možda upravo napravila. Koliki je rizikmožda upravo za sobom puvkla. Ali, bilo je tako dobro poslušati sebe, poslušati svoju intuiciju i uraditi ono što joj se činilo ispravnim. Bilo je tako dobro biti spontan i napokon pomoći nekome. I bez obzira što je vidjela svog trenera kako joj se slama pred očima, imala je osmijeh na licu. I osjećala se kao da lebdi. Bila je od koristi nekome, osjećala se kao živa osoba, s emocijama i koja ima kontrolu nad onime što radi.

Posegnula je rukom za trakom kojom je svezala kosu i povukla je tako da su joj se kovrdže rasule po leđima i ramenima. Protresla je glavom i počela trčkarati po hodniku. Smijala se. Smijala se tako jako da se morala presaviti kako bi bol u stomaku nestao. Prošlo je veoma dugo vremena od kada se posljednji put osjećala ovako. U jednom trenutku joj se smijalo, u drugom plakalo jer je bila toliko prokleto sretna što postoji osoba koja može učiniti da se osjeća ovako neuravnoteženo. Željela je da se zauvijek može osjećati ovako. Nije željela ponovo biti osoba za koju se vežu samo loši događaji, tmurna osjećanja i vriska. Željela je biti lepršava djevojčica kakva je bila prije tako mnogo godina.

- Talia, gdje si ti nestala? - odjednom, Helen se stvorila ispred nje, a zabrinutost joj je bila prisutna u očima. Talii je prijateljica izgledala kao najljepša osoba koju je ikada vidjela u životu i poželjela ju je samo zagrliti i reći joj koliko joj je zahvalna za sve što je ikada učinila za nju. A učinila je mnogo.

- Helen... - nije znala šta bi drugo mogla reći i samo ju je zagrlila, najjače što je mogla, dok se ova migoljila i zahtijevala da ju pusti. No nije.

- Talia, šta se dešava s tobom?

- Ništa, samo sam...sretna. - ta riječ zvučala je tako čudno kada bi ju ona rekla, kao da je neka šala, a ne najobičnije osjećanje. Ali, nije mogla ništa protiv toga jer to je, doista, bila istina.

- Talia? Gdje si našla travu, hajde reci. - iako je to trebala biti neka šala, Talia nije mogla ne čuti trunkicu ozbiljnosti u Heleninoj izjavi. Kao da nije mogla vjerovati da bi Talia zaista mogla biti sretna. Osjećala je uvredu kako joj pecka srce, ali, da li ju je mogla kriviti? Sve što je Talia ikada radila u društvu Helen i Marie jeste šutila, gledala u prazno i razmišljala koliko je jadna.

- Helen, nema nikakve trave, samo sam sretna.

- Pa, ako je tako, mislim da ćemo danas ići negdje, samo nas tri. - Helen je sada izgledala uzbuđeno, a oči su joj se sjajile, kao da suze naviru na oči. No, Talia nije željela provesti vrijeme s njima. Možda je to bilo sebično od nje, ali jednostavno nije joj bilo do izlaska s curama.

- Ne mogu, žao mi je Helen, ali isplanirala sam nešto s mamom. Nismo u dobrim odnosima, zapravo, nismo u nikakvim odnosima i želim to popraviti. - osjećala se loše što laže i što kao izgovor koristi svoju majku i krivica ju je žarko zapekla, ali činilo se ispravnim da sada slaže, jer postojala je osoba s kojom ima o toliko toga pričati.