Coach

Drugi dio/ Why they are not dead?

Polako je otvarala oči dok su joj još vlažne trepavice mutile vid. Dezorijentisano je okretala glavu i gledala oko sebe ne bi li prepoznala potpuno bijelu prostoriju u koju dopire tračak svjetlosti od maleog prozora na zidu. Jesam li umrla? Jesam li napokon napustila ovaj pakao? Razmišljala je Talia dok su njene oči definisale samo bijelu boju. Jesam li ja ovo u raju?

Pokušala se pridignuti u no jaka pulsirajuća bol u prednjem dijelu glave zaustavila ju je na pola puta. Namrštila se i neozlijeđenom rukom pritisnula mjesto bola. Otvorivši oči pogled joj je pao na bijele pločice prošarane skorenim tragovima crvene tečnosti. Nemir je ponovo ispunio njezino tijelo. Osjećala je nalete vrućine kako kolaju njenim stanicama, hladan znoj oblio je njezino čelo i ruke su joj se počele tresti. Jadnica. Patetična jadnica.

Skupila je dovoljno snage i uhvatila se za umivaonik tačno iznad njene glave i slabim naletom adrenalina se povukla ka gore. Postavila je drugu ruku na drugu stranu umivaonika i odlučivala da li da podigne glavu i suoči se sa demonom koji je čeka na njenoj površini.

Zelene oči su se fiksirale na spodobu nastalu u staklu ogledala. Neko bi se i prepao kada bi ugledao takvu stranu sebe, no to je njoj predstavljalo sasvim normalnu pojavu. Posmatrala je blijede obraze od silnog gubitka krvi. No gotovo se i nije moglo uočiti radi velike ljubičaste modrice nastale od dobro poznatih šaka i udaraca koje stvaraju. Zelenilo očiju bilo je presvučeno mutnom zavjesom beskrajne tame koja se krila u ovom cvjetiću. Usne su bile suhe i ispucane. Drhtavo je udahnula osjećajući kako joj se grlo steže i peckanje u nosu. Toliko se snažno ugrizla za usnicu ne bi li odagnala poriv da plače da je osjetila metalni okus krvi u ustima. Nije željela opet pokazati svoju slabost. Nije željela dati ljudima razlog da je sažaljevaju. No, ioanko nije ni obraćao pažnju na nju niti je koga zanimao njen život i njeno stanje. Bilo bi sasvim svejedno i da umre, bila je sigurna da niko ne bi pustio niti jednu jedinu suzu nad njenim beživotnim tijelom i njenim grobom.

Posmatrala je jednu slanu kapljicu kako je napustila ugao njenog oka i kako klizi niz obraz. Njena iznenadna hladnoća godila je povrijeđenom, ljubičastom mjestu. Nije željela posmatrati svoje jadno lice pa je pogled usmjerila ka svom novonastalom umjetničkom djelu. Krvarenje je presatlo, odavno, no gubitak krvi prouzrokaovao je snažnu vrtoglavicu. Trebala je tečnost, pod hitno, ali to može pričekati. Prešla je iznenađujuće mirnim prstom preko linije ožiljka. Gotovo pa se divila savršeno ravnoj liniji. Voljela je perfekciju, pogotovo kada su u pitanju njezine slike.

Sagnula se i u ruku uzela iskorišteni žilet na čijoj se oštrici nalazila sasušena krv. Bacila ga je u kantu za smeće kako ga majka ne bi vidjela. Nije bila sasvim sigurna da li ta žena zna da skoro svaki dan povrijeđuje samu sebe, ali nije je ni bilo briga. Nije je bilo briga da li će ona vidjeti njezine ožiljke, jer zna kako je biti slomljen.

Nesigurnim koracima se uputila ka svojoj sobi pridržavajući se za zidove. Zašto nisam mrtva? Bože, zašto? Zašto me ne želiš primiti u svoje kraljevstvo? Žalila je ovaj trenutak, kada je otvorila oči, zar jednostavno njena duša nije mogla napustiti tijelo i odletjeti na mjesto gdje će napokon pronaći mir i sigurnost.

Ali ne, nije ni za to dovoljno dobra. Bila je toliko jadna da ju je i Smrt žalila, nije ju željela primiti k sebi, nije željela nekoga tako bezvrijednog i slomljenog. Talia je bila staklo rasprsnuto u hiljade komadića. Niko je više nije mogao sastaviti, niko nije mogao vratiti komadiće na svoje mjesto i načiniti od njega cjelinu. Nije li?

Otvarao je oči odmah znajući da nije uspio u svojoj namjeri, nije uspio ubiti samog sebe, opet. Zašto jednostavno ne mogu umrijeti? Pitao se dok se s naporom pridigao u sjedeći položaj. Vrtoglavica se pojavila u njegovoj glavi zbog naglog ustajanja. Ali, nije ga bilo briga, nimalo. Rukom se uhvatio za umivaonik osjećajući hladnoću keramike kako miluje njegov veliki dlan. Drugom je pokušao stisnutio sljepoočnice no tupa bol ga je zaustavila u toj namjeri. Na trenutak je smetnuo s uma zašto se nalazio ovdje u kupaoinici. Okrenuo je zglob laganim pokretom i oči susreo sa izraženim rozim ožiljkom na njemu oko kojeg sa nalazila sasušena krv koja je klizila niz njegovu ruku. Dohvatio je bijeli, grubi peškir i nakvasio ga hladnom vodom. Vrhom peškira prelazio je polako preko nabubrilog ožiljka dok su kapljice hladne vode padale na tlo i uklanjale tragove krvi. Kada bi barem tako lako voda mogla ukloniti sjećanja iz njegovog mozga. Sjećanja i još uvijek prisutne dodire prljavih muškaraca. Na samu pomisao gnusnih sjećanja, nagnuo se nad WC šolju i počeo povraćati. Slabić. Bezvrijedan. Jadan. Opet isti opisi u njegovoj glavi.