Osjećala je to. Bila je blizu paklu, gotovo je osjećala vatru kako se probija do njene kože. Morala je trptjeti, nije mogla pobjeći, našao bi ju, a tada je ne bi samo udarao, tada bi se njen život ugasio. No, ne bi bila velika šteta, dobila bi ono što je i zaslužila.
Stala je ispred stare kuće iz koje se toliko puta čula vika, vrištanje, plakanje i ono što se nije čulo, zapomaganje demona koji se krije u krhkom cvjetiću. Ponovo i ponovo. Osjećala se prazno dok je tako stojala na trotoaru, znala je šta ju čeka, ali je li se bojala? Ne nije, više se nije mogla bojati, ništa je više nije moglo prestrašiti, pa čak ni smrt. Priželjkivala ju je. Zar ona ima neki razlog za život? Zar ga je zaslužila? Ona je znala svoj odgovor, ali oni koji bi razmislili, ne bi se složili s njom.
Imala je prijatelje, nije da nije, imala je dvije divne osobe uz sebe, Anđela čuvara i svog spasitelja. Bile su iste, potpuno. Proživljavale su isto. I razumljele su je, što je najbitnije. Samo je to željela, da je neko razumije. A Anđeo ju je razumio bolje od ikoga. I bila mu je zahvalna do neba na tome.
Čula je krckanje u kući koje se pretvorilo u glasnu lomljavu stakla i namještaja. Čula je vrištanje svoje majke i očajno zapomaganje. Nije imala vremena, hitro je potrčala prema vratima ni ne razmišljajući kako bi se to moglo odraziti na nju i njeno tijelo. Nasilno je otvorila vrata i ugledala svoju majku pribijenu uz zid pod šakama pijanog muškarca - njenog rođenog brata. Nije si ni trznuo, nije se ni okrenuo da vidi devetnaestogodišnju djevojku na vratima iz koje polako izbija čudovište.
Mogla je pobjeći, mogla se samo okrenuti i trčati kud je noge nose i pobjeći od ovoga, ali nije bila toliko sebična. Majka joj je bila oslonac i nije ju mogla ostaviti tek tako, da je ostavi da polako umire pod ovim monstrumom. - Makni se od nje! Evo, imaš mene, udaraj mene, samo se makni od nje! - sanžno se zaderala prema bratu, ne, prema običnom pijanom muškracu koji se u roku od jedne sekunde okrenuo prema njoj i prestao otavljati udarce na jadnoj ženi.
- Sama si to tražila kopile! Ništarijo! - rušio je sve pred sobom i došao do nje, ostavljajući težak šamar na njenom blijedom obrazu obarajući je na zemlju. Nije ni vrištala, ni plakala, to je ostavila za kasnije. Tu je prazninu popunila njena majka koja je bespomoćno sjedila na hladnim pločicama i kroz suze promatrala svog sina kako udara njeno drugo dijete, njenog cvjetića.
Nazivao ju je pogrdnim imenima dok ju je nogama udarao u stomak, rukama čupao kosu i ostavljao šamare na njenom licu. No onda je prestalo. Zadovoljan osmijeh našao se na njegovom mamurnom, prgavom licu. Talia je pokušala ustati, ali svaki put bi pokleknula i ponovo se vratila na zemlju. Osjećala je povezanost između sebe i zemlje. U ovom trenutku samo se željela naći tri metra ispod zemlje, hladna i beživotna.
Nakon odvratnog cereka i još riječi uvrede, čudovište je izašlo van iz kuće u ko zna koji kafić. Talia nije osjećala niti jedan dio tijela, samo je ležala dok su joj se bolne suze slijevale niz obraze prekrivene ljubičastom masnicama od jakih udaraca. Zašto se ovo dešava? Zar je ona to zaslužila?
S naporom se pridigla na dlanove i koljena oslanjajući svoje izmučeno tijelo na njih i dopuzala do kupaonice. Falilo joj je slikanje. Previše vremena je prošlo od posljednjeg umjetničkog djela, bilo je vrijeme stovriti novi ožiljak na blijedim rukama.
Uspjela se pridići i rukom dohvatiti hladni žilet. Mala latica cvjetića stopla se sa kistom i drhtavim no posve sigurnim korakom povukla je savršeno ravnu liniju na zglobu. Zbogom majko. Dublji rez. Zbogom treneru. Krv počinje teći. Zbogom živote. Malaksalo se sručila na hladne pločice opraštajući se od svega. Odlučila je da će ovo biti kraj. Malaz crvene tečnosti plovio je niz prste stapajući se sa bjelinom poda. Tama ju je obuzela i brže nego što je očekivala. Posljednja suza kanula je iz oka i našla put niz lice.
A on? Svaku noć isto. Isti san, ista mora. Bespomoćno zapomaganje, otimanje od ruku prljavih monstruma, sve dok se ne jednostavno ne pomiri sa sudbinom. Buđenje u dubokoj tami. Glasno vrištanje i suze straha, gnjeva i jada.
Drhtavo se pridignuo i spustio jake noge na hladan linoleum u svojoj sobi. Bezvoljno je ustao i koračao prema kupaonici opijen slabostima koje su ga savladale. Naslonio se velikim dlanovima na umivaonik toliko puta umrljanom toplom, crvenom tekućinom. Pogledao je svoj odraz u ogledalu. Ispijeno lice, blijedost okupirala obraze, tamni, plavi podočnjaci i jad cakli u očima. Sve je to činilo mladog dečka. Bezvrijedan. Jadan. Bespomoćan. Opisi su se vrtjeli u njegovoj glavi, pomno izabrani kako bi opisali ono što on vidi u ogledalu. Jadnika koji ne može pobjeći od prošlosti. Bezvrijedna ništarija. Samo je htio pobjeći, nestati zauvijek. Zašto ne može to dobiti?
Gledao je odraz u oči, crvene, natečene u kojima se ponoo nakupljaju suze. Skinuo je nekoliko narukvica sa zgloba koje su čuvale njegova umjetnička djela na sofurnom. Dohvatio je drhtavim prstima oštro željezo i prislonio ga uz zglob. Prokleta bila gaduro! Ovo je zbog tebe. Nadam se da ćeš iskusiti barem pola patnje i boli koje si meni nanijela. Posljednje upućene riječi prokletnici, monstrumu. Zarezao je i povukao krivudavu liniju. Grcajući, glasno je jecao i ispoljavao bol i srdžbu prema bezosjećajnoj vještici.
Svaka pomisao na nju tjerala ga je dalje, da dublje uvlači žilet u kožu čineći da velika količina tekućine potekne iz rane.
Srušio se na pod osjećajući hladnoću kako se pruža njegovim tijelom. Torzo mu se neravnomjerno dizao i spuštao tokom glasnih i teških jecaja. Napokon. Tama. Zauvijek. Spokoj je sada obuzeo njegovu dušu koja je toliko dugo čekala ovaj trenutak. Osjećao je da se kraj bliži. Da, tu je. Kao da ga može dohvatiti.
Posljednja suza kanula je iz oka i našla put niz lice. Nagovještaj osmijeha zatitrao je u uglu rozih, tankih usnica kada ga je mrak u potpunosti obuzeo. Žilet je iskliznuo iz opuštene ruke uz glasan zvuk odbijanjem od tvrde pločice.
Bili su mirni. Oboje u svom carstvu. Tamo gdje im je obome bilo bolje. Ona kod oca, on kod sestre.
Teško je gledati vlastitog oca kako umire na vašim rukama i na taj vas način ostavlja na milost i nemilost gnjevnog čudovišta. Teško je gledati kao vas jedini spas i jedina potpora u životu napušta zauvijek.
Teško je posmatrati svoju krv koja vas je spasila iz prljavih dlanova i dodira kako postepeno umire pred vašim očima. Kako je zloćudnost teške bolesti odvlači od mlađeg brata i tako ga ostavlja da kroz sve prolazi sam i bez ikoga. Kako prokletinja iz vaše sestre izvlači i posljednji atom snage, života.
Oboje su imali svoju priču. Tešku i teško razumljivu, ili pak veoma lako. Ovisi kako vi gledate na njih.
Da li su zaista napustili ovaj svijet? Mislim da i vi i ja znamo odgovor na ovo pitanje. Čekajući da ih smrt povuče u svoj zagrljaj, razmišljali su jedno o drugome. Nesvjesno, naravno. Razmišljali su o sebi sličnima. Nisu znali kuda bi ih sudbina mogla odvesti. Jedno drugome? Možda. Ako oni ne znaju, ima ko zna. Život je za dva mlada krhka bića priremio iznenađenje, oh kako će se samo iznenaditi. Vidjet ćete, dvije nesretne osobe stopit će se u jednu, sretnu, spokojnu, ispunjenu i napokon slobodnu. Oslobođenu vlastitih demona.
Osobe koje se režu nisu sebične, ne traže pažnju. Osobe koje se režu imaju svoju priču, mukotrpnu i veoma tešku za ispričati. One nisu slabići koje se ne znaju nositi sa svojin problemima, nisu luđaci kojima je potrebna stručna pomoć, to su najsnažnije i najhrabrije osobe koje se mogu ikada sresti u životu.
____________________________________
Odlučila sam malo skratiti nastavke, mislim da se i u malom broju stranica može reći puno toga.
Ovoj priči ću posvetiti pažnju, veliku.
Staša, Anđele, nemoj misliti da sam ljuta, Elma ti je valjda rekla sve. Ovo sam sve uspjela kradomice. Volim de dušo!
Niste ostavili mišljenje na prologu. Ne razumjem zašto, no dobro. Valjda će biti barem pokoji komentar.
Volim vas. <333333
VOCÊ ESTÁ LENDO
Coach
FanficIzgledala je poput svih drugih, duga svijetla kosa čije kovrdže nježno padaju preko njenih ramena, zelene oči kao dva velika dragulja, vitko tijelo, tanke usnice jedini nakit na njenom licu. Ali niko nije znao za tamu koja se krije u krhkom cvjetić...
