Coach

Peti dio/ Coach

Zima je bila na pragu, šunjala se ulicama i probijala kroz sitne pukotine u tople, obiteljske domove. Hladnoća je grickala kožu lica prolaznika, zavučenih u visoke kragne tako da su im vrhovi crvenih noseva virili i pozdravljali pristižuće godišnje doba. Ogoljele grane drveća djelovale su tmurno, kao da je njihov jarki život povučen duboko u srž ispucale, stare kore. Zrak je tvrdoglavo nagovještavao bijelu padavinu, njezin pokrivač pripremljen je na završni put koji će se okončati stapanjem sa sitom zemljom i beživotnim betonom.

Talia je oprezno pomjerala noge, suzdržavala se od naglih pokreta koji bi mogli izazvati tupu bol u potkoljenici. Blago savijena prolazila je pored ljudi koji nisu mogli ni naslutiti da se između njih probija tek obična djevojka u čijem se tijelu skrio zastrašujući demon. Trbuh ju je boljeo, svaki mišić koji je smješten ispod grudnog koša. No, nije se dala smesti. Danas je važan dan; dan kada bi trebala ispuniti obećanje dato Gerardu. Mrtvom Gerardu. Trudila se izgovoriti naizgled tako jednostavnu riječ, no bol, parajuća bol javljala se u srcu protežući se njegovom površinom stvarajući crnu rupu koja usisava njezin razum i osjećaje. Potrebna joj je terapija, potreban joj je žestok trening, lopta na kojoj će jednostavnim udarcima ostaviti trag svoje hladnoće.

Oborila je glavu misleći kako su ljudi dovoljno sposobni pročitati sa njenog blijedog, neprimjetno unakaženog lica svaku mračnu misao u glavi. Mislila je da će se njeni demoni razotkriti, ugledati svjetlo dana pod ovim nebom, zasjati svojim mračnim svjetlom privlačeći nepoželjne poglede na svoju raskoš i dubinu.

***

- Kako su mogli tako brzo nabaviti novog trenera? Koliko je prošlo od sahrane...četiri dana? Nečuveno. Nemaju nimalo poštovanja. - niska djevojka poluduge smeđe kose uzbuđeno je izražavala negodovanje nastale situacije okupljenim djevojkama. Njen lijepi spasitelj. Slatkog lica i piskutavog glasića, opasna igračica posvećena svojim prijateljima i navikama. Talii nije promaknula inače nebitna riječ, nabaviti. Ta Bože, čovjek je predmet kojim se drugi koriste, no ni nalik žiletu ili platnu.
- Ne mogu ni misliti kako je Talii sada, bit će uzrujanija i od tebe Maria. Jadna djevojka, bila je posebno vezana za njega... - slušala je čvrsto sažaljenje djevojke koja joj je bila okrenuta leđima dok su je druge upozoravale da se jadna Talia približava. Kolačile su oči misleći da jadnica neće primijetiti pokušaje zaustavljanja dugog, neopreznog jezika. Maria se vidno napela, mišići u leđima su joj djelovali kao dva velika brijega spremna uništiti svakog ko bi se pokušao popeti na njih.
- Maria, nije lijepo govoriti o ljudima kao o predmetima. Pozvali su novog trenera, doveli, nisu ga nabavili na buvljaku. - Talia je, ne obazirući se na riječi nepromišljene djevojke, blagim glasom prekorila svog anđela. Sagnula se do njenog nježnog obraza ostavljajući kratki poljubac na njemu.
- Ljuta sam Talia, nemaju poštovanja. - Maria je nastavila uzrujanim glasom pričati Talii koja se okrenula ka svom ormariću u prekrcatoj ženskoj, svlačionici. Nekada je ovo mjesto bilo izrazito mirno, tražila je u njemu spokoj koji su joj pružali bijeli zidovi, ušuškani brojnim ormarićima i policama. Znali su njene tajne, slušali su bolne jauke nakon žestokog treninga, milovali hladnoćom ljubičastu kožu cvjetića. A sada, svaki ćošak bio je popunjen glasnim tinejdžericama, bezbrižnim i vrištećim ružama na čijim su licima sjali luđački osmijesi.
- Gdje je Helen?
- Sa onim crnokosim. Kako se zove...
- Zayn. Zove se Zayn. - otpuhnuvši nestašni pramen kose sa lica, Talia se okrenula prema Marii praznog izraza lica, kao da se svaka emocija prikrivala iza plašta bijele kože ne bi li kojim slučajem pokazale ono nepostojeće, ono što niko nije mogao zamisliti kod mlade djevojke. Maria je šuteći klimnula glavom oprezno posmatrajući svoju prijateljicu, malenog borca kojeg je voljela više no išta na svijetu. Znala je. Znala je da ju je opet tukao, da je opet ostavljao otiske tih smrdljivih šapa na njenom krhkom tijelu, ali ona nije mogla ništa uraditi i to ju je izjedalo. Željela je biti muškarac samo na jedan dan, doći mu na vrata i pokazati koliko nepravda boli. Ko drugom jamu kopa sam u nju upada. No on ne bi upao u jamu, on bi završio na dnu ponora, tamnog i crnog kao noć, pao bi u njega i čekao svoj posljendji čas, posljednji izdisaj.
- Idemo, trening će početi bez nas. - Taliin glas, prazan kao stari podrum presvučen paučinom nakupljenom godinama, trgnuo ju je iz misli te je neprimjetno klimnula krenuvši za grupicom djevojaka pripremljenih za trening. I vidjela je. Vidjela je kako se mršti, grize usnicu ne bi li suspregnula jauk kojim bi pustila bol da ovlada njenim osjetilima, njenim udovima. Zapravo, ovladao je onog trenutka kada je čudovište prvi put dotaklo njeno tijelo monstruoznim udarcima.