Coach

Sedmi dio/ Smile

Dovoljno je reći – osmijeh.

Dok je Talia polako koračala trotoarom, a suton se oprezno prikradao tjerajući ljude da zbog iznimne hladnoće zavuku hladna lica u kragne kaputa, na njenom licu blistao je osmijeh. Osmijeh koji dugo nije bio prisutan na tom blijedom, nježnom licu. Tanke ruke zavukla je duboko u džepove kaputa prikovavši pogled na beton ispod svojih nogu po kojem se počeo hvatati led predstavljajući opsasnost od mogućeg pada. Sportska torba koja joj je visila na ramenu, svakim korakom udarala je o njeno bedro.
Talia je poželjela da se ne mora vraćati u kuću u kojoj će je dočekati nešto na što je navikla sve ove godine. Po prvi put u životu poželjela je da je sve drugačije. Da se ishod njenog života izrazi u drugačijim crtama. Da ne mora opet pretrpjeti snažne udarce muške ruke, čuti psovke i uvrede. No, ishod se nikada neće promijeniti. Ostat će isti sve dok on ne nestane, dok više ne bude prisutan među živima.
No, te proklete zelene oči, tako blještave i duboke, linije šarenice koje kao da su usjekle njegovu dušu. Talia je imala osjećaj kao da je satima mogla posmatrati njihovu ozbiljnost i snenost, da nijedna riječ ne mora biti izrečena među njima.

Gotovo nijedna osoba nije bila vani, tek pokoji čovjek bi prošao držeći u ruci vrećicu iz samoposluge, aktovku ili običnu torbu, vraćajući se kući sa napornog posla. Sumrak se pretvarao u izmaglicu i tminu, mrak je postepeno padao obavijajući susjedstva pored kojih je Talia prolazila. No, nije se bojala. Strah bi bio neminovan kod svake mlade djevojke koja bi prolazila mračnim ulicama potpuno sama, ali ne i kod Talie. Njen strah potrošen je godinama unazad i postao je tupo osjećanje koje više nije imalo nikakvo značenje. Hodala je polako, sporo i sasvim slobodno. I kada bi ju nekozaskočio urpavo sada, kada bi se nečija figura nadvila nad njenom malom, zahvalila bi se toj osobi. Pustila bi ju da ju odvede negdje daleko gdje ju niko ne može pronaći, dopustila joj da joj uradi šta god želi, da uzme od nje šta god želi. Jer, učinila bi joj uslugu. Poslala bi ju na mjesto koje je oduvijek željela vidjeti, na kojem se oduvijek htjela naći, još prije jedanaest godina.

Malena, sedmogodišnja djevojčica sjedila je u uglu sobe, koljena privijenih na grudi, čvrsto ih stiskajući dok su tihi jecaji napuštali njene blijede, drhtave usnice. Suze su bježale iz njenih očiju, kapajući na ogoljela koljena prekrivena tragovima ogrebotina i sukrvice. Mrak ju je obavijao, štitio od nečega što nije željela vidjeti iako je pogled usmjerila u pravom pravcu. Čula je zvukove. Krckanje parketa, lomljenje namještaja, vrisak mlade majke, urlik životinje, glasan odijek udarca kože o kožu. Ljuljala se naprijed - nazad, cvileći poput psića, premještajući ruke na uši potpuno ih poklopivši. Ali, zvukovi kao da su prodirali ispod barikade, ostali su usiječeni u njenom mladom umu. "Pusti me, pusti me molim te...plašiš je...plašiš je...pogledaj je...molim te...ja sam ti majka...ne". Djevojčica je tiho zapomagala, niko ju nije mogao čuti, niko nije mogao čuti vrisak koji je kopao put prema vani, ne uspijevajući se probiti kroz stisnuto grlo.
"Mamice...mamice"
"Tu je mamica, sve je uredu dušo, sve je uredu." Ali, ništa nije bilo uredu i nikada više neće biti. Visoka, muška figura nadvila se nad njenim sklupčanim tijelom. Povlačila se još više u sebe, zid joj je prestavljao prepreku. Bojala se, tako se mnogo bojala. Nije znala šta može očekivati, nije znala da će događaj koji se odvija pred njenim očima promijeniti njen život, odvesti ga u potpuno drugom smjeru.
"NE! PUSTI JE NA MIRU! NE! TALIA!" Zapomaganje njene majke odjekivalo je kućom, ali niko nikada nije čuo. Bilo je nijemo, nečujno.
"Diži se! Hajde, diži se!" Njen rođeni brat grubo ju je povlačio sa poda te je par puta udarila glavom o zid dok se njeno mlitavo tijelo odbijalo podići sa poda. Plakala je, suze su vlažile njene pune obraščiće, ali njen brat kao da nije vidio, kao da nikada nisu bili krvno povezani.
"Da je nisi taknuo! Makni se od nje! Miči se!" Vidjela je tijelo njene majke obješeno preko njegovih leđa, povlačeći ga unazad, oslobađajući njen zglob snažnog pritiska, a bol je pulsirala kroz njega. Uslijedilo je kratkotrajno hrvanje okončano završnim udarcem koji je njenu majku oborio na pod, bez svijesti. Počeo se približavati polako, kao kada lav opkolji svoj plijen, počinje se igrati njime, gledajući mu u oči dok se pati, boji, strepi i drhti. Ponovo je dotakla zid leđima, osjećajući njegovu iznenadnu hladnoću. Njegovo mišićavo, krupno tijelo bilo je ispred nje. Auto je prošlo njihovom ulicom bacajući svjetlost farova kroz prorez zavjesa na njegovo lice, s užasom otkrivajući divlji osmijeh.