Jedan život se gasi, dok drugi počinje.
Tako je oduvijek bilo, od početka postojanja planete Zemlje, od kad su dinosauri koračali današnjim tlom kojim mi sada upravljamo, pa sve do danas.
To je prirodni tok, tako mora biti i tako će biti i kroz milijun godina.
Gubit ćemo voljene osobe, one osobe koje su u svakom trenutku iza ugla posmatrale naše postupke i bdile nad nama baš kao Anđeli čuvari. Osobe koje su nas izvlačile iz nevolja i bile spremne učiniti sve za našu sigurnost, miran san i približno sretan život. Koje su bile spremne dati svu svoju imovinu, no ne materijalnu, nego duševnu imovinu, svoj mir i život, svoju slobodu i ono najvažnije, bile su spremne pružiti ljubav Anđelima i pokazati im da postoji osoba koja ih neizmjerno voli i koja će ih njegovati pažljivo kao najkrhkiju biljčicu.
Tako je to u životu.
Plemenita duša napušta tijelo dobrog starca, nesvjesnog u kakvoj situaciji ostavlja svoju lavicu, svog cvjetića. Mogao je uraditi toliko toga za nju za šta je bio spreman, ali čudovište je odlučilo skratiti starčevu liniju života, napraviti oštar nagib koji ga odvodi pravo u naručje Smrti. Pada u ponor na čijem ga dnu čeka ona bolja strana, jedini smisao ovozemaljskog života.
On je sada Anđeo. Dio nebeskog svoda. Dio beskonačnosti koji se pruža nad nama. Smrt je laka i tiha, tiha kao mala šumska stvorenja povučena u tamnu noć; život je teži i bučan kao nabujala rijeka, mutna od mulja i blata nakupljenog na površini koja nosi sve pred sobom.
O životu se može ispričati na hiljade i hiljade priča jer svaki čovjek u sebi krije novo umjetničko djelo koje treba otkriti i prepraviti u stranice sa otlucanin slovima. Životnih osobina ima na pretek. A šta možemo reći o smrti? Ljudi napuštaju ovaj svijet na mnoge načine, no nisu li i oni dio života?
Smrt je neopisiva, zagonetna.
Sklapanje očiju u vječnost tek je početak.
Gašenjem svjetla ostajemo u mraku, ali gašenjem života zakoračit ćemo u svjetlo.
Talia je grabila prostor ispred sebe trčeći nemoguće brzo. Nisu je mogli usporiti ni snažni bolovi u predjelu stomaka i nogu, djelo monstruma. Halapljivo je uvlačila hladan zrak u pluća pokušavajući ostati pribrana i ne slomiti se posred ceste, u potpunosti.
Cijelim putem samo joj je jedna misao prolazila glavom: rečenica koju je izgovorio Jack u Titanicu. Ti skačeš, ja skačem.
No ona ju je malo drukačije preformulisala. Ti umireš, ja umirem.
Trener Gerard bio je njena svjetlost u mraku. A ako se svjetlo ugasi, ostaju mrak i tama koji će je progutati. Njen život više neće imati nikakav smisao, nikakva pomoć neće je izvući iz duboke jame u koju će upasti. Niko je neće moći izvući, niko je neće moći povući za ruke i izvaditi iz ponora. Niko.
Utrčala je u bolnicu snažno odgurujući djevojku koja joj se nalazila na putu. Nije se ni potrudila izvinuti, već je zanemarila psovke i uvrede koje su pljuštale od djevojke i dotrčala do pulta.
- T...Trener...gospodin Gerard imao je saobraćajnu nesreću, dovezen je jutros. U kojoj je sobi? - pokušavala je smiriti svoje ubrzano srce koje je žestoko nabijalo u grudima i usplahirene udisaje od kojih je jedva pričala. Žena za pultom pogledala ju je u oči ne progovarajući ni riječi. Stisnula je usnice prekrivene rozim karminom gledajući u nju kao da je saznala strašnu tajnu koju niko ne smije saznati.
- No? Hoćete li mi već jednom reći gdje se on nalazi? - Talia nije marila za ljubaznost i kulturu kojoj ju je majka učila. Nije ju bilo briga hoće li neka ženica za pultom pomisliti da je neodgojena, jedino o čemu je sada mogla misliti bio je njen heroj i spasitelj. Prvi put u životu nije mislila za mišljenje druge osobe. No na kraju će biti bolje da je ipak mislila o tome.
YOU ARE READING
Coach
FanfictionIzgledala je poput svih drugih, duga svijetla kosa čije kovrdže nježno padaju preko njenih ramena, zelene oči kao dva velika dragulja, vitko tijelo, tanke usnice jedini nakit na njenom licu. Ali niko nije znao za tamu koja se krije u krhkom cvjetić...
