Coach

Deveti dio/ Touch me

Možda u ovom svijetu i postoji nešto što bi nas učinilo posebnim. Nekome.

U tom trenutku nije razmišljala. Samo je željela uraditi nešto, bilo šta, nije željela stojati tamo kao kip i dopustiti tek tako da joj razne mogućnosti plove mislima. Osjećala je tu odgovornost duboko usađenu u njenom biću da je baš ona ta koja ga treba spasiti. Stoga je zanemarila osjećaj nelagode koji joj je gotovo izazivao mučninu i uputila se ka jedinom mjestu na kojem bi se Harry mogao nalaziti.

Bila je uplašena, kao nikada u životu. Bojala se onoga što bi mogla zateći. Bojala se uopšte kročiti u tu svetu prostoriju u kojoj je toliko puta pronalazila spas. Prošlo je previše vremena od kada je zadnji put stojala pred tim vratima. Previše.

Bol, žaruća, tužna bol joj je pulsirala kroz tijelo otežavajući joj ionako već nedovoljno udisanje. Nije mogla objasniti stanje u kojem se nalazila. Psihička bol prouzrokovala je fizičku, fizička enormno jaku psihičku. Bojala se.

Zastala je ispred vrata i trznula se kao da su živo biće. Gledala je u njih, gledala je u pločicu, novu pločicu s novim imenom koja je bila zakačena na njima i samo vidjevši njegovo ime, tijelom joj je prošao drhtaj. Možda je samo to umišljala, ali osjetila je ledeni povjetarac koji joj je zapuhnuo lice. Zatvorila je oči, rekavši samoj sebi da se prestane ponašati kao dijete i skupi hrabrosti, te da barem jednom pokuša pomoći nekome.

Nije mogla zaustaviti blago drhtanje ruke kojom je posegnula za kvakom. Kao da se bojala da bi mogla prouzrokovati kaos, neku haotičnu pojavu koja bi narušila neobičnu mirnoću koja je zavladala, sasvim tiho je ušla u prostoriju i zatvorila vrata za sobom. Sve je izgledalo drugačije, potpuno drugačije i to je gotovo uništilo i posljednji tračak hrabrosti koji je uspjela skupiti ranije.

Ali miris, miris je ostao isti. Nepromijenjen. I to je bilo baš ono što je trebala.

- Harry? - tiho je zazvala njegovo ime, šapćući, ne želeći ga preplašiti ako se uopšte i nalazi tu. No, ništa nije uspjela čuti. Ali, kada joj se već pružila prilika, uspjela je preći pogledom preko, njoj, posebnih dijelova ove prostorije. Nije vidjela ono što je očekivala. Pomislila je da će zateći nered, kakav bi se očekivao od nekog 23 - godišnjaka, ali sve je bilo potpuno pedantno i ugodno. Za razliku od njene sobe, koja je bila i više nego haotična.

- Harry, jesi li ovdje? - ponovo ga pozvala očekujući odgovor, ali ničega nije bilo. Taman što se okrenula spremna da izaće, čula je nešto nalik na gušenje ili štucanje. Skupila je zbunjeno obrve i krenula ka izvoru zvuka.

- Harry, jesi li to ti?
- Harry?

Prošla je pored zida držeći se rukom za njega, bojeći se onoga što bi mogla zateći.

Dečko je samo sjedio na podu, naslonjen na zid, držeći ruke preko usta u čvrstom grču kako bi suzbio zvuk jecanja. Tresao se, tresao se kao slabašni prutić na jakom vjetru. Izgledao je blijeđe od zida iza sebe, sve je to bilo tako nenormalno i neočekivano za njega.

Nije se mogla ni pomaknuti, nije mogla reagirati, ne još. Stojala i gledala, jednostavno nije mogla vjerovati da je to stvarno Harry, taj mladi, samopouzdani trener koji joj je oduzeo dah samo prvim pogledom. Nije mogla vjerovati da bi ovo vidjela jednoga dana, ne od strane tako prekrasnog, anđeosko lijepog dečka.

No, nije bilo vrijeme za taj način razmišljanja. Morala je reagirati, nije smjela bježati, taj dečko ju trebao i više nego što ona misli, ali još uvijek nije bila svjesna toga.

Polako se približavala, milimetar po milimetar bojeći se da bi ga mogla preplašiti, uznemiriti, naljutit, sve je bilo moguće kada se neko nalazi u ovakvom stanju, znala je to dobro iz vlastitog iskustva.