Ona prava- peta priča serijala Igra Zmajeva

Treće poglavlje

ADAM POV

Pijem svoju prvu jutarnju kafu i premotavam predhodnu noć po glavi. Priznajem da je bilo više nego dobro, ali ne mogu reći da sam baš uživao kao i do sad. Bar sam uspjeo da društo sinoć okrenem od  očite zainteresovanosti mog poznanstava sa Sofiom. Ali znam da neću još dugo moći da izmičem odgovorima posebno Helleninim. I ona zna da nisam baš svetac kad su žene u pitanju, a ova je pod njenom zaštitom. Još jedna sitnica me kod nje mi ne da mira, a to je njeno ime. Nije kao naša uobičajena, a ni naglasak joj nije čist. Siguran sam da nije odavde. I dovraga kako je dospjela u Helleninu sigurnu kuću? Tamo su sve... Ne mogu ni razmišlajti o tome.

Nemam mira  od sinoć i sve o čemu mogu da mislim je ona. Šta mi je uspjela uraditi za tih nekoliko minuta nikako mi nije jasno. I kako to da nije željela da priča sa mnom? Ne grizem i ne mislim da sam najzgodniji frajer na svijetu, ali bar mi žene nikad nisu izmicale. Do ove sad. Kako to da razumijem?

Ispio sam kafu iz šoljice i isprao je pod mlazom vode. Kuća u kojoj živim je moja i sestrina, samo sam je ja preuredio onako kako meni odgovara i proširio da bi dobio više prostora. Nisam htjeo da kupujem stan, jer sam vezan za ovo mjesto i to više lijepim uspomenama nego ružnim. O onom što sam bio ranije i kako smo živjeli trudim se da ne razmišljam. Seka je sve to sama nosila na svojim plećima i vječno ću joj biti zahvalan na tome.

Mislim da ću izaći malo vani da prošetam i da razgledam grad. Treba mi nešto da skrenem misli negdje i malo razbibrige, jer od sinoć nisam sav svoj. Uzmem svoj crni kačket i navučem majicu preko glave. Sunčanice su tu samo da bi mi malo pomogle oko maskiranja. Po nekad poželim samo da kao sav svijet prođem ulicom, a da me niko ne povuče za ruku. Koliko god to bilo nekima lijepo zna da bude naporno i dosadno.

Voleo sam ovaj grad i kako vrijeme odmiče tako se i on mjenja i izgrađuje. nove zgrade nove ulice, novi ljudi, baš sve. Hodao sam ni sam ne znam koliko kad sam stigao pred tržni centar. Nisam imao u planu da ulazim, ali zato mi je pažnju prvukao ulični štand, gdje su djevojke prodavale cvijeće.

Ako sam igdje mislio da ću je sresti to nije bilo ovdje i ne na ovaj način. Crvena kosa joj je bila pokupljena u rep i ona je kupila zelenilo iz jedne vazne u ruke. Sofia radi na štandu prodajući cvijeće. Ne mogu da vjerujem. S njom je još jedna djevojka od sinoć i ne mogu da joj se sjetim imena.  Na njenom licu nije bilo osmjeha, ali joj je držanje bilo opušteno i prirodno. Zašto se ne nasmije da vidim kako to izgleda?

Prišao sam joj dok je usluživala mušterije i nisam se odmah javio.  Zato mi se druga djevojka odmah obratila.

,,Zdravo gospodine. Izvolite?'' kaže mi i ja se okrenem prema njoj.

,,Samo gledam'' i vratim pogled na Sofiu. Tako je lijepa, a ja bi voleo da znam koji me vrag zaposjeo kad se ovako tresem. Nemam groznicu, nemam ni problem sa živcima, ali ona je nešto drugo. Kao da me samo njeno prisustvo natjera na to i tako se osjećam pri samoj pomisli na nju.

Na intonaciju mog glasa se naglo okrenula prema meni i skinuo sam naočale da bi je bolje vidjeo, zapravo da bi mogao da je gledam u oči. Iznenađena je, ali i ja sam. Nismo očekivali jedno drugo.

,, Zdravo, Adame'' njen glas me sasiječe kao led. Kako je moguće da je hladna poput njega, a ovako lijepa?

,, Zdravo, Sofia. Drago mi je da te vidim''  kažem joj iskreno i čekam da ponovi iste riječi.

,, Stvarno? Mislila sam da mi se ne sjećaš ni imena. Kako ti mogu pomoći'' drska je i nekako mi se sviđa što ne podliježe mom egu. Ne radi sve ono što očekujem.

,, Izađi sa mnom. Mislim na piće ili kafu'' i dalje je gledam u oči i vidim da nije očekivala ovo.

,, Wood, ja radim. Zarađujem za život. Nisam neka od tvojih lutkica na navijanje. Ako ne želiš da kupiš cvijeće, ne zadržavaj nas i one koji to žele'' razbjesnjeo sam je i naložio se na to. Uh, mislim da je ovo bilo neočekivano.