Ona prava- peta priča serijala Igra Zmajeva

Deveto poglavlje

ADAM POV

-Malac, mislim da si ispao iz forme, ali ništa sto Ric i Ben ne mogu da poprave. Koliko puta sam ti rekao kad dolaziš na trening da ne treniraš s bijesom i glavom na desetom mjestu- pet puta me oborio kao da sam od dvadeset kilograma.

-Malo sam van sebe, ali ovo mi je prvi put, daj mi priliku- jedva dišem i mislim da ću imati modrice nekoliko dana od ovog našeg sparinga. Kao da sam vježbao sa svjedskim prvakom u teškoj kategoriji.

-Promjene čine svoje. A kako sam čuo imaš i posebnu zanimaciju. Tvoja sestra mi je rekla da se zanimaš za njenu štićenicu- bar je prvi počeo da priča o tome.

-Da, zanima me Sofi. Samo što je po malo zatvorena i voleo bi da znam više o njoj. Nadao sam se da ćeš mi pomoći- brisao sam znoj sa sebe, a on je ćutao radeći isto.

-Tu ti baš i ne mogu pomoći ali ti mogu dati savet. Sačekaj da se sama otvori i kaže ti, a do tad se naoružaj strpljenjem. Vjeruj mi samo tako ćeš uspjeti- nimalo mi nije lakše, ali sad sam još znatiželjniji. Htjeo bi da je dodatno istražim i nisam siguran da li bi smjeo.

-Pokušao sam zar ne? Kako je Hellen? Nisam je vidjeo ovih nekoliko dana- iskreno nisam imao vremena, a kod nje ne mogu otići na kratko. Ne volim da idem u bolnicu gdje radi.

-Radi skoro stalno. Mislim da čak da i to utiče malo na naš odnos. Počeli smo se svađati zbog toga- Nikad tog čovjeka nisam vidjeo tako tužnog.

-Ako vas dvoje imate nerešive probleme onda ja sa Sofi i nemam šansu- nasmijao se  i uhvatio za rame. Lecnuo sam se od bola koji me prožigao.

-Imaš ti šanse, ali strpljenje ti je slaba strana. Ja i Hellen ćemo da riješimo ovo, ako ništa drugo kidnapovat ću je na vikend- nasmijao sam se ubjeđen da će na kraju to i da uradi.

-Hvala. Idem sad. Planirao sam da provedem malo vremena s njom- krenuo je za mnom ali je zastao kad mu je telefon zazvonio. On je ostao a ja sam otišao.

Čim sam se istuširao uzeo sam jedno ćebe iz sobe i ubacio ga u auto. Nazvao sam je da joj kažem da stižem i opet mi se nije javila. Nadam se samo da će biti spremna kad stignem tamo, ali imam još vremena.

Uz put sam svratio u jednu radnju i kupio nam sok i uzeo sendviče. Planiram da nam napravim mali piknik pored jezerceta za nas dvoje. Zanima me njena reakcija na tu ideju, ja sam najiskrenije veoma uzbuđen.

Stigao sam na vrijeme pred kuću u kojoj je ona bila i sačekao sam je ispred. Posmatrao sam malo sve te žene koje su ulazile i izlazile pitajući se da li je moguće da  postoji toliko manijaka koji su spremni na nasilje i teror nad njima. Bilo ih je svih dobi, pa čak i sa malom djecom. Gledao sam u tu ženu koja je držala za ruku djevojčicu od desetak godina. Podsjetilo me na moju mamu, ali sam potisnuo u sebe negdje opet misli koje će mi pokvariti raspoloženje. Jer čim krenem da razmišljam  o njoj dođem i do onog dijela poslije koji me i sad po nekad zaboli bez obzora što sam muško.

Nasmješim im se i okrenem prema ulazu i ugledam je kako mi prilazi obučena u košuljicu i  hlače. Opet joj nedostaje osmjeh, ali već se navikavam na to da ću ga na njenom licu viđati rijetko i samo u posebnim situacijama.

-Zdravo, Sofi- zastala je ispred mene posmatrajući me isto kao i danas. Potom joj se usne razvuku u blistav osmjeh otkrivajući red bijelih zubi. Tad sam je zagrlio tako jako da sam siguran da je mogla osjetiti bubnjanje u mojim grudima. Ako je ovaj osmjeh samo zbog mene, onda sam najsrećniji trenutno.

-Zdravo Adame. Popusti malo jedva dišem- promrmljala je u moje grudi.

-Tako si lijepa kad se smiješ. A ja sam sretan zbog toga- odmaknem se malo od nje i vidim da smo privukli pažnju na sebe. Meni je svejedno, ali njoj izgleda baš i nije.