Ona prava- peta priča serijala Igra Zmajeva

Dvadesetčetvrto poglavlje

SOFIA POV

Brada s njegovog obraza mi je bockala usne i cijelo tijelo mi je vapilo i za najmanjim dodirom koga nigdje nije bilo. Stajao je kao kip pored mene, kao da sam neko koga prvi put vidi. Oprez ili samo ravnodušnost teško je reći.

Nekako ne mogu da procijenim, ali boli kao sam vrag i nisam očekivala da će ovako da izgleda. Mislila sam da će mu bar biti drago što me vidi, ali sad kupim svoje zasluge.

-Zdravo Sofia- taj glas, od koga me žmarci prožimaju, parališe me i ne mogu skrenuti pogled s njegovih očiju. Ljepši je nego što je bio i nešto je drugačije na njemu, samo ne znam šta.

- Čestitam na uspjehu. Nisam manje ni očekivala od tebe- oštro je udahnuo i spustio pogled s mog lica prema mom vratu i na trenutak zastao Potom se ponovo vratio na moje lice, gledajući u moje crvene usne.

-Večeras izgledaš predivno- pogleda me u oči i otpi malo tamne tečnosti iz čaše i lizne donju usnu. Zastane mi dah na trenutak dok sam posmatrala taj pokret. Htjela sam u tom trenutku da ga okusim i samo da se osvježim pamćenje njegovim usnama.

Pocrvenjela sam i primjetio je to. Oteo mu se smješak, jedva primjetan, ali bio je na tim usnama na kratko. Zna da mi misli nisu bile baš pristojne.

-Hvala ti- nekako sam uspjela da izgovorim.

Primekne mi se skroz i lice spusti do mog,a usne uz moje uho.

-Nemoj da mi se izgubiš, moram da popričam sa Tomom. Brzo se vraćam. Mislim da bi trebali popričati- nisam mogla ni riječ da izgovorim, samo sam kimnula glavom totalno raznesena njegovom blizinom.

Bez ijednog dodira, samo blizina me naprosto raznijela. Produžio je pored mene kao slučajno mi prstima dodirujući kožu na ruci. Nije normalno  kako i koliko on utiče na mene.  Zaboravila sam da dišem.

Moly se nacrtala pored mene samo nekoliko sekundi kasnije.

-Šta se to upravo desilo ovdje- pita me sva smetena, a ja nemam pojma kako da joj objasnim to. Pojma nemam šta je bilo.

-Ne znam. Pozdravili smo se i on je otišao dalje. Valjda mu je to posao večeras- ona stane ispred mene, ukosi glavu i pažljivo me pogleda.

-Nisam mislila na to.Ma nema veze... -odmahne glavom i nastavi da pije iz svoje čaše. Ko će ga znati šta joj se muva po glavi. Ne mogu se sad i s njom baviti. Dosta mi je Adam za večeras.

Od kad je otišao leptirići koji su se do tad samo po nekad uzbuđivali u mom stomaku ne smiruju se i iščekivanje me ubija. Ne mogu reći da mi je dosadno jer stvarno nije.

Nisam došla da sklapam prijateljstva ali Hellen se potrudila da me upozna sa dosta prisutnih čija imena nisam ni pokušala da zapamtim. Što od nervoze što zbog nezainteresovanosti. Previše ih je čak i za pet osoba da ih sve zapamti odjednom, a kamo li za mene.

-Večeras sam ti pokazala samo jedan dio onih s kojima smo u prijateljskim odnosima- nasmješila se i slegla ramenima kao da se pokušava opravdati.

- Hvala ti što se trudiš.

-Hvala tebi što si došla i popravila ovo veče koje je krenulo u pogrešnom smjeru od samog početka- zagledam se u nju očekujući nekakvo objašnjenje.

-Hellen ja nisam.. podigne ruku i zaustavi me.

-Svi sa spiska su stigli osim tebe i Moly. Adam je bio spreman da ode samo sekundu prije nego li si stigla, ali ga je Tom zadržao- da ode? Samo zato što sam zakasnila.

-Žao mi je ali su me zadržali na poslu tri sata nakon smjene zbog inventure. Nisam namjerno kasnila- pokušam da se opravdam. Stvarno nisam.

-Bitno je da si došla- pogleda negdje iza mene i prije nego se i sama okrenem da potvrdim ono što već osjećam on staje pored mene.