Ona prava- peta priča serijala Igra Zmajeva

Dvadesetdrugo poglavlje

Tri mjeseca kasnije

SOFIA POV

Upravo sam prošla ulicom i ostala zaslijepljena kad sam na jednom obližnjem kiosku ugledla dobro poznat lik ali u novinama.

Adamova slika je bila na naslovnoj stranici četiri časopisa i na svakoj je izgledao kao... Pa Adam, božanstven tip koga sam poslednji put vidjela i čula prije tri mjeseca. Tri dugačka mjeseca.

Bože zar je toliko prošlo od kako se nismo vidjeli? Od kako sam ga otjerala od sebe i od kako sam svaki dan sve samo ne ja?

Potisnem onu resku bol koja mi presiječe grudi svaki put kad se sjetim njegovih nježnih poljubaca, tihog šaputanja, slatkih riječi. Nedostaje mi više nego što sam sama sebi spremna da priznam.

Mislila sam ako prođe malo vremena da će me prestati i da ću ga potisnuti negdje u jedan kutak svoje duše. Ali on je ostao tu pored mene kao duh da me na svakom koraku podsjeti šta sam imala i šta sam izgubila. Pustila da nestane i da ispari negdje.

Jesam se trudila ne misliti na njega ali nisam mogla. Vidjela bi onda svaku sitnicu i pustila more suza za svim tim. Tako je bilo ispočetka. Sad bar ne plačem, nabacim mali smješak da bi prekrila tugu koja se krila u meni. Moly kaže da je to tužan osmjeh, osmjeh nedostajanja, ali bolje išta nego ništa.

Bar se nekako borim.

Često puta se zapitam šta bi bilo da sam mu umjesto vrata stana pokazala tamno i ružno u meni, da li bi se išta promjenilo? Sad je već kasno. Nema nazad, a naprijed svi moramo kako znamo i umijemo.

I dalje se tješim da će vrijeme da uradi svoje iako čisto sumnjam u to. I dalje ga jednako volim i čuvam ga kao najsvjetliju tačku mene. Tako da me i to malo drži da ne potonem do kraja.

Pratila sam sezonu utrke od početka. Više iz znatiželje, ali to je bio jedini način da ga vidim. Moly mi je prenijela izvješaje onih koje su bile dok sam ja bila na poslu. Trebam li reći da je briljirao i oduvao ih skroz. Komentator je jednom prilikom rekao da mu je ovo najžešća sezona i da ni jednu nije vozio kao ovu.

Na sekundu sam se pitala da li je moguće da i njega boli i da na taj način pokušava sa skrene misli? Ili je sve već zaboravio? Ne znam šta bi mi bilo teže, da ga zbog mene boli ili da me zaboravio?

Prelistala sam novine i potražila članak, pomislila sam da ima negdje nekakav intreviju ali nema ničeg, samo izvještaji o utrci i o tome kako je bilo.

Rukom sam prešla preko slike i duboko udahnula i vratila novine na njihovo mjesto. Život ide dalje, ja ću još malo da gazim u mjestu i da skupim ono što ostane iza mene i nastavim, kad budem spremna. On će svakako to da uradi prije.

Spomenula sam doktorici na jednoj seansi njega i sve ono što smo imali. Tražile smo pokretača mojih noćnih mora koje su se vratile u punoj snazi i došle do zaključka da je veza s njim pokrenula to, ali iz mog straha koji sam potisnula i zatvorila u sebe.

Adam mi je zapravo pomogao, da se vratim u život, a ja sam se potrudila da se vratim tamo gdje sam bila. Držao me na svjetlu, a ja sam se svjesno vraćala u mrak. Iz navike.

Nekoliko puta smo spomenule moj seksualni život koga nema i ona je rekla da mi je tjelo svjesno potrebe, ali da ja nisam spremna prihvatiti to. Prvi koraci su najteži, a ja u seksu nisam vidjela ništa dobro. Sam njegov početak bio je brutalan. Trauma koja neće tako lako da zacijeli, iskustvo koje se ne zaboravlja.

Koliko će mi trebati da opet dozvolim nekome da me pokuša dotaketi kao što je to radio on, ne znam, ali znam da se to neće desiti uskoro. Uživala sam u njegovoj pažnji i načinu na koji se ophodio prema meni. Osjećala sam se posebnom.