Ona prava- peta priča serijala Igra Zmajeva

Tridesetprvo poglavlje

ADAM POV

-Ako je ne želiš ovdje...- stisnula mi je ruku jače.

-Mislim da i ovo moramo da sredimo zar ne? Samo ostani sa mnom- kimnem joj i nasmješim se. Uvijek ću biti tu za nju, ali će i ona d bude za mene u to sam u potpunosti siguran.

Ovo je još samo jedan test koji ćemo nas dvoje da pređemo zajedno i da samo učvrstimo ono što već znamo da imamo. Spone ljubavi koje nas vežu izraženije su nego ikad ranije, a ja spreman životom da branim ono što je moje. Ona je moja, srce je to od samog početka znalo ali meni je trebalo malo više da shvatim šta se događa.

-Mislila sam da ću da dobijem potrebnu privatnost s tobom. Ipak ti imam mnogo za objasniti. Žao mi je što je sve ispalo ovako, stvarno. Znam da nisam bila najbolja majka na svijetu, ali ti si moja krv. Trebala si mi se javiti, a ne da godinama mislim kako si samo odlučila da ne govoriš sa mnom- slušam ženu koja stoji ispred mene, koja je svoju kćer dala za nekoliko soma dolara i nešto droge. Dođe mi da je zadavim golim rukama i da joj oderem kožu, ali je žensko. Uvijek sam imao poštovanja prema nježnijem polu ali sad imam toliku želju da to prekršim.

-Jesi li ti normalna? Čuješ li ti sebe? Govoriš kao da sam ja ta koja je svojevoljno došla ovdje i upropastila tvoj život. Misliš da sam bila glupa sa sedamnaest godina i da nisam znala šta ona fina gospoda radi u tvojoj kući? Ti si samo jedna obična kurva koja je htjela i mene da uvede u taj svijet. Da me prodaš kao što si prodala sebe? Misliš da je ona šestogodišnja djevojčica mogla da zaboravi onu trojicu muškaraca koji su bili goli u tvojoj sobi zajedno s tobom dok sam čekala svoj doručak? E pa nije. Zaposlila si neku ženu samo da bi kuhala za mene, dok si ti bila sve samo ne majka. Znaš šta, Olga? Ti ne zaslužuješ da te zovem mama. Zapravo ne zaslužuješ ništa od mene i nemam pojma šta tražiš ovdje i sad- ne znam šta me više plaši hladnoća njene majke ili njena hladnoća. U sobi je odjednom kao na Antartiku, sav sam se naježio, a Sofi djeluje tako pribrano.

-Hoću drugu šansu i  da popravim sve što sam pokvarila. Mogu ja to i ne samo to. Možemo da napokon izgladimo odnose i da krenemo ispočetka, da zaboravimo sve što je bilo...- njena ruka je stegla moje prste da sam čak osjetio bol. Jaku bol koja je izbijala iz nje iz njenog bića svake njene pore.

-Drugu šansu? Da zaboravim ono što je bilo? Da zaboravim kako sam obesčašćena od istih onakvih kao što si ti? Da zaboravim kako i koliko su me povrijedili i šta su mi uradili? Da zaboravim tamu u koju sam uletjela i bol koju sam pretrpjela? Da zaboravim sve što sam postala poslije i što sam izgradila zahvaljujući ljudima kojima dugujem život i koji mi nisu nikad tražili ništa za uzvrat. Uz njih sam naučila šta znači požrtvovanost, odanost , podrška i ljubav. Ti mi to nisi dala. I sad kao hoćeš drugu šansu. Da li ti ovo liči na pozorište,Olga? Dobila si ulogu i nisi je odigrala prvi put kako treba pa bi da sve ponoviš i ovaj put to uspiješ da riješiš onako kako si zamislila ti sama- gospode. Sofi je puna otrova prema njoj. Svaku riječ koju je izgovorila mogla je da otruje deset osoba odjednom.

Sav jad i bol koji su se gomilali u njoj cijelo ovo vrijeme su odjednom izašli iz nje i ona kipi na sve strane, sikće na Olgu i samo što je ne ugrize.

Nikad je nisam vidjeo ovakvu. U isto vrijeme je van sebe i smirena, znam da u njoj trenutno nema ni truna milosti, ne miješam se u ovo ako ne bude baš neophodno i ne izmakne kontroli.

Ovim riječima koje je ona izgovorila olakšala je sebi, očistila sebe. Rešava se tereta koji je lomi i pitanja koja je muče. Nije ona ni najmanje kriva za bilo šta, ali ova žena ispred mene je Sotona u ljudskom obliku. Samo neka nestane odakle je došla i neka se ne vraća više.

Ako joj je cilj bio da uznemiri Sofi, uspjela je, sad stvarno ne znam šta da mislim o njoj, ali ni jedna misao mi nije lijepa i ne bi joj se ni svidjelo da bilo šta kažem.