/One last chance for love/

veintiuno

"Oo, brate." Lanzini je raširio ruke ulazeći u Paulovu kuću.
"Dobrodošao." Reče Paulo, te se bratski zagrliše.
"Hvala." Lanzini se zavalio na fotelju. "Izvini brate, al' sam umoran."
"Sve pet. Samo ti. Ali, zar nisi došao autom?" Pitao je Paulo zbunjeno.
"Pa jesam."
"Kako si onda umoran?"
"Pa dok sam došao do vrata umorio se. Još je i vruće."
"O Bože." Paulo se lupio po čelu. "Idem nam donijet' nešto za piće i za jesti."
"Hajde, molim te živ nam bio."
"Da te nije usput sunce opalilo?"
"Moguće, brate. Vrlo moguće."
"Vidim." Paulo je otišao u kuhinju i vratio se s pićem i grickalicama.
"To se čekalo." Lanzini je uzeo čašu vode, te ju eksirao.
"Polako, zagrcnut ćeš se."
"Žedan sam, a i umoran."
"Zbog par metara? Stvarno, Manuel?"
"Da. Ljenost je jedna od mojih mnogobrojnih vrlina." Podigao je kažiprst u zrak. "Ja sam vrli predstavnik svoje vrste."
"De brate, pojedi nešto. Dođi sebi. Smiri."
"Hoću. Fakat nisam u elementu."
"Bolje?"
"Da. Nego, gdje je gospođica Reyes?"
"Ko?"
"Pa Mellani, tupko." Lanzini je prevrnuo očima.
"Aha. Kod kuće je. Jučer sam joj išao u posjetu. Još se oporavlja."
"Rekla mi je. Baš mi je žao što ju je to zadesilo."
"I meni."
"A dobra je ona osoba. Svima voli pomoći."
"Upravu si. Bila je tu za mene i pomogla mi u teškom period. Ne znam kako da joj se ikad odužim."

"Ne bi vi bili loš par kad bi pokušali bar." Pomislio je Lanzini.

"Imam ideju."
"Kakvu ideju, genije?" Pitao je Paulo.
"Ajmo nas dvojica van večeras. Pozvat ćemo i Mellani."
"Ja sam za. Može."
"Super. Idem joj javit'." Uzeo je mobitel i nazvao Mell.

/Hej, Manu/
/Alo lepa, imam jedan prijedlog za tebe/
/Reci/
/Evo te na zvučniku/
/Jao Bože. Daj reci prijedlog/
/Ti, Paulo, ja, izlazak večeras/
/Manu/ Lanzini ju je prekinuo.
/Shvatiću to kao da/
/Nisam ništa odlučila/
/Znam da jesi/
/Bože dragi. Manu, budi normalan/
/Normalan sam, draga. Budi spremna u 18 sati. Dolazim tj. dolazimo po tebe. Vidimo se, gospođice/

Završio je razgovor i spremio mobitel u džep.

"Ti očito ne želiš "ne" kao odgovor."
"Naravno. Ja znam reći "ne", ali ne želim da me ljudi odbijaju."
"Jesi prosvijetljen. Dobro te je sunce opalilo."
"Znam, zar ne?" Nasmijao se. "Prileći ću ovdje da malo mozak odmorim."
"Ajde, samo ti."

"Mama, mogu li van večeras?"
"S kim?" Pitala je mama strogo.
"S Lanzinijem i Paulom."
"A noga?"
"Paziću."
"Dobro, al' ako se tebi nešto desi, oni će biti krivi."
"Ne brini se, mamice. Pazit ću na sebe, a tu su i oni."
"A jesi li razmišljala o tome da će vas neko od novinara vidjeti?" Mellani se tek tad zamislila.
"Toga se nisam sjetila."
"Trebala si."
"A sigurna sam da se ništa neće desiti. Biće sve uredu."
"Nadam se. Samo se čuvaj i pazi na sebe."
"Hoću. Nećeš imati razloga za brigu."
"Nek' te živu i zdravu vrate kući. Inače će imati problema sa mnom."
"Smiri se, mama." Nasmijala se Mellani. "Sve će biti super."
"Kako ti kažeš..."

(...)

Mellani se istuširala, te započela spremanje. Obukla je crne hlače, te bijelu majicu bez rukava. Kosu je ispeglala, te stavila par kapi svog omiljenog parfema. Sjetila se svog užurbanog spremanja, kada ju je Paulo odveo na ono mjesto gdje se vidi skoro cijeli Buenos Aires.

/Mi smo ispred. Jesi gotova?/

Glasila je poruka koja joj je upravo stigla od Manuela.

/Da/

Odgovorila je i navukla patike.

"Mama, ja idem."
"Dobro, dušo. Lijepo se zabavi. Vidimo se." Mellani je polako došla do auta. Manuel joj je otvorio vrata na suvozačevom mjestu.
"Zar nećeš ti naprijed?"
"Mell, opusti se i sjedi naprijed." Namignuo joj je iako Mellani nije imala pojma o čemu se radi. Sjela je na suvozačevo mjesto tj. pored Paula.
"Hej." Pozdravio ju je.
"Vozdra."
"Šta ima?"
"Liječim se evo." Nasmijala se. "Sutra bih trebala početi raditi vježbe kako bih se vratila u formu."
"Sretno."
"Tenks. Nego, kuda idemo?"
"Idemo se napit'." Odgovorio je.
"Šta?" Mellani mu je uputila šokiran pogled na što se Paulo samo nasmijao. *osmijeh *----* *
"Sokića."
"Da, sokića koji se zovu Jack Daniels, Chivas, Moet itd."
"Idemo na piće, ali ne na piće na koje ti misliš."
"Ma da."
"Alo, djeco, bez svađe."
"Gdje si ti, dijete..." Rekao je Paulo.
"Evo me ovdje glavom i ovom bradom od tri dana."
"Ajme." Mell je promrmljala. "Jesmo stigli?"
"Još malo, nestrpljiva." Nasmiješio se Paulo. Parkirali su se ispred nekog kluba/kafića.
"Evo nas, gospođice." Rekao je. Mell je išla iza Paula i Manuela. Ipak ju je bilo strah. Sjeli su za šank.
"Dobra večer. Izvolite." Rekao je konobar.
"Ja ću voćni koktel." Odgovorila je Mellani.
"Mi također." Paulo i Manuel naručili isto piće, koje je konobar ubrzo donio.
"Hvala." Mellani se ljubazno nasmiješila.
"Ja idem do toaleta." Rekao je Manuel, te se izgubio u masi ljudi.
"Pa, kako si?"
"Super, ti?"
"Ide nekako. Nego, još si zaljubljena?" Nasmijao se Paulo postavivši Mellani ovo pitanje.
"Otkud ti to?"
"Pa djeluje mi tako. Odsutna si mislima, stalno se crveniš i tako to."
"Aha. Pa jesam." Stidljivo je odgovorila.
"Ajooj, kako slatko."
"Ma sigurno." Nasmijala se Mell. "Malo je komplikovano. Sviđa mi se taj momak i sa njim provodim većinu svog vremena."
"Auu, to neki komšija sigurno." Nasmijao se Paulo.
"Pa nije bitno sada. Nakon dužeg perioda mi se neko konačno sviđa."
"Baš slatko." Tada se Manuel vratio iz toaleta.
"Jesam nešto propustio?"
"Ne." Mellani je odmahnula glavom. Tada je neki momak sjeo do Mellani. Mahinalno je skrenula pogled na njega, na šta joj je on uputio osmijeh i namigivanje.
"Brate, piće za ovu mladu damu." Momak se obratio konobaru.
"Kako vi kažete." Konobar je ispred Mellani stavio još jedan voćni koktel.
"Nisi trebao stvarno." Mellani se obratila momku do sebe.
"Lijepo piće za lijepu djevojku."
"Hvala." Za to vrijeme, Manuel i Paulo su sve posmatrali.
"Otkud Paulo Dybala ovdje?"
"Došla sam s njim i još jednim prijateljem."
"Fino. Jesi za ples?"
"Ne bih."
"Hajde. Nemaš se čega plašiti." Uhvatio ju je za ruku, te su otišli plesati uz neku muziku.
"Ode nam Mellani." Reče Paulo.
"Ne brini, brate." Paulo se nasmijao na Manuelove riječi.