Breathless

Part 1. Finden...

'Pljuuuss!'-To je bilo sve što je smeđokosi dečko čuo u isto vrijeme kada je upao u duboki, hladni ocean...

***

''Ma...koji vrag...''-smeđokosi dečko, podigavši očne kapke, iznad sebe ugleda ljepoticu tamno smeđe, duge valovite kose, kako zbunjeno gleda u njegovo lice. I dalje ga je zgledala, kao da prvi put vidi čovjeka.

''Tko si ti?''-On ju upita, a njegovo pitanje ostade vidjeti u zraku. Vidjevši da mu djevojka ne namjerava odgovoriti, on je blago odgurnu od sebe, a zatim ustade iz ležeći položaj u kojem je bio... Osjećao je nevjerovatnu,  probadajuću bol u lijevom koljenu i nozi... Prisili se da izoštri svoj pomućeni vid, pa pogleda oko sebe. Pješćana plaža, modro plavi ocean, krivudave palme i raznovrsno drveće bilo je ono što je dečko prvo opazio...

''Kakvo je ovo mjesto?-upita ju, a ona samo ustade sa pješćane plaže, i nastavi ga tupo gledati...

***

-Gledala sam u smeđokosog dečka, ne znajući šta da mu kažem.. Niti sam se mogla sjetiti kako se zove ovaj otok, niti sam se mogla sjetiti kako se ja zovem, a ni pričanje mi nije baš najbolje išlo, budući da sam čitavih devet godina pričala samo sa životinjama na otoku...Hajde mala, znam da ti to možeš! ''A...''-tiho sam oblikovala slovo svojim usnama...Zašto se uopće trudim?! On se meni prvi trebao predstaviti! Nije niti zahvalan što sam ga spasila od sigurne smrti, nakon što je samo tako polu mrtav došao na mjesto gdje se nalaze najveće ajkule čekićare....Nije meni bilo tako lagano plivati do njega, sva sreća da su me životinje na otoku znale, i da sam se stopila uz njih, inače bi već bio samo trag krvi u oceanu....On rastrese svoju smeđu kovrđavu kosu, a zatim me namršteno pogleda.

''Je li ti maca popapala jezik?''-Šaljivo upita. Ha-ha, ma baš lijepo, šala stara 10 godina, i ja je se sjećam...Nastavila sam promatrati svaku crtu njegovoh lica i tijela, mršteći se na njegove riječi...Ruke su mu bile prekrivene tetovažama i muljem, koje je pokupio negdje usput...,a nekoliko tetovaža virilo je i ispod njegove majice koja je bila poderana na nekim dijelovima...

''Ok, da probamo i ovo...Pričaš li Engleski?''-progovori on, a njegov hrapavi glas naglasi svaku riječ pojedinačno. Nakon što mu ništa ne odgovorih, on prevrnu očima. ''Pa naravno da ne, da pričaš Engleski, vjerovatno bi mi odgovorila na pitanja koja sam ti postavio...''-E pa prevario si se šmekeru! Ima mi nekako poznat naglasak, ali ne mogu ga identificirati...Kao mala sam bila jako dobra u tome, ali sa godinama samoće, i ta moć je izblijedila....On se nakašlja, a zatim nastavi.

''Parle vu France?''-Oh, perfektamente...Zapravo i ne tako dobro, ali nabadam...Hej, Francuski je težak jezik, ko me može kriviti...?! 

''Parle Italiano?-Nakon što mu ponovno ništa ne odgovorih, on odmahnu glavom, vidno nanerviran mojom šutnjom...

''Draga, ja više jezika ne znam. Đaba ti je ako pričaš Kineski, jer to sranje još nisam učio...''Mali osmijeh pobježe mi sa usana...Bože zar mu ličim na kineskinju....? Pa možda i ličim, dugo se nisam pogledala na pravo ogledalo, a ono prividno ogledalo u vodi zna i zavarati, i mutno je...Nadam se da ne ličim na kineskinju, već me hvata jeza....''Opa, vidi vidi, ti se znaš i smijati...?''-Sarkastično me upita, a ja prevrnuh očima i kimnuh glavom...Trebala bih mu reći kako se zovem, ali ne mogu se sjetiti...Kako ono bijaše ima koje mi je moja usrana majka dala...? Da-Di-Do...Aaaa, sjetila sam se! Tri puta hura za mene! ''De-Delilah...''-slabim glasićem rekoh, a on me zbunjeno pogleda....''Molim...?-zbunjeno upita...E pa opalim te gol...uff...' smiri se Delilah, ako je on upotrijebio foru staru 10 godina na tebi, ti ne moraš koristiti neku jednako staru na njemu, i k tome tako nepristojnu, mlada damo, gdje su ti maniri?!'-sjećanje na glas moje odvratne mame me natjera da se stresem...Uvijek je govorila tako uštogljeno, kao dama,a nije bila ni jadno 'D' od dame...

''Zovem se Delilah...'-ponovih,ovoga puta malo odlučnijim glasom, a on razvuće usne u neki mali osmijeh, i pokaza dvije male rupice na obrazima...Ajuuuuuuuj, uvijek sam željela imati rupice na obrazima...

''Pa, Delilah, ja sam Harry,Harry Styles...''-Izgovori to nekako ponosno...Zar bih trebala pasti na koljena zbog toga što mi je je rekao svoje ime...? I...Styles...Znači odatle mi je poznat naglasak! Iz Britanije je! Nadam se da nije jedan od onih uštogljenih Britanskih laskavaca, ne podnosim ih...Do duše, sve jeste, ali uštogljeni laskavac, sigurno nije...Prisilih se da mu uzvratim osmijeh,pa pognuh glavu, gledajući u krem boju pijeska koji se prostirao uzduž cijele obale ovog otočića...

''Kakvo je ovo mjesto? Gdje su ostali ljudi, i kako sam došao ovdje...?''-ponovno mi se obrati,promuklim glasom, a  kože na rukama mi se od njega naježi...

''Nema ostalih H-Harry...Ovo je...''-kako se ono kaže, ne mogu se sjetiti...Aham! ''Ovo je pusti otok, i na njemu smo od ljudi, trenutno samo mi...''-Na moje riječi, njegove oči se širom otvoriše, a usne mu tiho formiraše ''Š-šta?!''.

Evo prvi dio moje priče nazvane ''Breathless''. Nadam se da vam se sviđa, a voljela bih i da ostavite neki komentar za početak, kao podršku, da bih znala šta treba, a šta ne treba ispraviti... Oprostite ako ima gramatičkih grešaka...

-Mila. <3