Breathless

Part 8.

* Dan poslije *

Delilah's POV

* * *

Prigušeni sunčevi zraci, meka površina ispod mene, pokrivena sam nekakvim rozim ćebetom, i nije mi jasno gdje sam... Protrljala sam natekle oči i uspravila se u sjedeći položaj.Ovo definitivno nije mjesto na kome sam odrasla, ovo nije moj otok. Pogledom sam prelazila preko ogromne sobe u kojoj sam se nalazila. Zidovi su okrečeni u prljavo crvenu boju, na njima je mnoštvo umjetničkih slika sa crnim okvirima, koji su upareni sa crnim, drvenim policama na kojima su poredane knjige. Na svojoj ruci imam bijelu vaticu u sredini malo natopljenu krvlju. Zbacila sam ćebe sa sebe i pogledala sam niz svoje tijelo. Moja srednje tamna put sada je pokrivena žutom spavaćicom koja mi doseže do izgrebanih koljena.

''Diviš se svom tijelu?''- hrapavi glas zaigrano upita,a ja preplašeno ustuknuh.

''T-Tii! Gdje se ja.. nalaz-zim?!''- prosiktala sam ustajući sa mekanog kreveta. Kada sam ustala, nisam se mogla održati na nogama, i ubrzo sam pala nazad na krevet. 

'' Pripazi divljakušo, još uvjek nisi u najboljoj formi.''- hladno je rekao, a zatim se naslonio na vrata sobe i stavio ruke iza leđa.Divljakušo? Ma šta je on sebi umislio?! Ponovno sam ustala, a zatim se pridržala za manji stolić koji je stajao pored kreveta. Vid mi se mutio, ali ne želim da mi on govori šta mogu a šta ne. Hrabro sam uzdigla glavu, a zatim pustila stolić. Stajala sam par sekundi, a zatim su mi noge ponovno pokleknule, i ponovno sam pala na krevet. Harry se nasmija, i priđe mi. Nagnuo se iznad mene, podsmjehujući mi se. 

''Jesam li ti rekao da nemaš snage, hmm?''- šapnuo mi je na uho, i u tom trenu, kao da je čitava vojska mrava prošla po mome tijelu, a zatim brzo nestala. Naglo sam se stresla, i uzmaknula kovrđavom dečku.

''M-Makne se od mene!''- izderala sam se na njega mucajući, svojim tankim, slabim glasićem. On se odmaknuo od kreveta, podignuvši ruke u znak odbrane, a zatim se ponovno podsmjehnuo. A nek idu k vragu i on i ti njegovi biserno bijeli zubi i te glupe rupice na obrazima koje me tjeraju da se opustim. Neće moći tako Styles!

''Gdje se nalazim?! Odgovori mi odmah, ili ću, ili ću....''- prestala sam govoriti pokušavajući da nađem dobru rijeć kojom bi mu zaprijetila. No nije je bilo. Sada se očito nalazim u njegovom svijetu, ne mogu mu zaprijetiti nićim, jedino što mogu je gledati njega kako ponovno izvija svoj iritantni podsmijeh.

''Ili ćeš šta, djevojčice sa pustog otoka?''-Djevojčice sa pustog otoka?! Odakle k vragu vadi te debilne nadimke?! Sigurna sam da je ovaj krevet na kome sjedim maštovitiji od njega.

''Paa, pošto vidim da ništa više nemaš za reći, ja sam svejedno dužan da ti kažem gdje se nalaziš, reči ću ti.''- rekao je i namignuo mi. KRETEN.

''Pa...?!''- upitah ga nestrpljivo.

''London, Velika Britanija, ljepotice.'' Sad sam ljepotica, a maloprije sam bila divljakuša. Ma divno! Čeeekaj malo, šta je rekao prija toga?

''Molim?''- ponovila sam izbezumljeno.

''Nalaziš se u mojoj domovini, u Londonu, u Britaniji, tačnije...u mome stanu!''- ponovio je glasno kao da priča nagluhom starcu ili nekoj babetini od 90 godina koja si još nije kupila aparatić za sluh. Znači London?! Ovo je još divnije od nadimaka! Ali kako sam je*eno stigla ovdje?!

''Kako sam-smo došli?''- smirivala sam svoje ruke koje su drhtale, dok sam ga ispitivala milion pitanja, a novi milion je samo dolazio i dolazio u moj mozak, u obliku, kutijom zapakiranih paketića.

''Ja sam nas doveo, morao sam praviti lađu, jer si se ti onesvijestila. Bila si u bolnici jednu noć dok su ti davala infuzije i popravljali ti krv. Sada imaš Britansko državljanstvo, sve sam papire potpisao. Punoljetna si, smatraju stručnjaci koji su te pregledali, tako da ti ne treba skrbnik. Živjet ćeš u mome stanu dok ti ne nađem normalan posao. Dovoljno informacija?''- trepnula sam nekoliko puta uzastopce, da se uvjerim da je ovo sve stvarno.Čak sam se i uštipnula, nadajući se da neću ništa osjetiti, i da je ovo sve san, ali na veliku žalost, itekako sam osjetila. No, zar bi on napravio sve ovo, samo zbog mene?

''Zašto?''- pitala sam ga kratko,a on je podigao jednu obrvu, 'upitno' me gledajući.

''Zašto ovo radiš, za mene?''- objasnila sam mu pitanje.

''Zato jer želim, i zato jer sam, na neki način, dužan to napraviti.''- rekao je misteriozno.

''Zašto?''- znatiželja je izvirala iz mene.

''Saznat ćeš kada za to bude vrijeme, slatkice.'' rekao je još misterioznije, a ja sam se namrštila, i ustala sa kreveta, po prvi pu dobijajući dovoljno snage da se uspijem održati na nogama. Prošetala sam do obližnjeg prozora. No nisam vidjela ono što sam toliko željela vidjeti, nisam vidjela zelenilo trave i drveća, nisam vidjela ćistu, plažu sa krem pjeskom, nisam vidjela plavo more, koje se prostiralo daleko u nedogled... Sve što sam vidjela bile su sive ulice, sive zgrade, sa masom ljudi obučenih, većinom u siva odjela, i poneke šarene majice i suknjice. Ne, definitivno više nisam na svome terenu. Na svome otoku... Harry dođe do mene, i pogleda me, rukom mi dodirnu rame vračajući me u stvarnost, a ja ustuknuh, odmakinjući se od njega.

''Ne boj se, neću ti ništa, još. Samo sam te htio pitati, jesi li gladna, žedna?''- odmahnula sam glavom, ali moj stomak je protestovao, davajući Harry-u razlog da se nasmije i izađe iz sobe, ostavljajući me samu.

Još jednom sam pogledala kroz prozor na burnu, uzbrkanu ulicu, i oblačno nebo. Odmahnula sam glavom i sjela nazad na krevet, tresući se, od neke, meni nepoznate emocije. Da li je to tuga? Možda... ostavila sam Micka, ostavila sam svoju špilju, svoj najdraži dio oceana, ostavila sam svoj otok, čiju sam mirnoću smatrala svojim domom. Ili je to ipak strah? Strah od nepoznatog? Strah da ostanem sama,među nepoznatim ljudima u potpuno nepoznatom svijetu? Ne bih znala opisati. Ali ovo je nešto novo za mene. Nešto što moram otkriti, ovo je, moja nova pustolovina...

Evoo i 8. nastavak. KOMENTIRAJTE I VOTAJTE, ako vam se nastavak svidio. I nadam se da ćete nastaviti čitati, jer, tek sada, počinje priča Harry-a i Delilah, koja, vjerujte mi, nimalo nije jednotavna. Hvala svima koji čitaju. Ly. -Mila. :) xx