Sinoć sam zaspao razmišljajući o njoj, a jutros se budim u bolovima. Nisam mogao spavati. Svaki centimetar tijela me boli, a tek svaki udah, kao da mi netko zabija nož u prsa. " Bit će dobro, moram samo prestati misliti na to. " govorim sam sebi i pokušavam ustati iz kreveta. Prva dva pokušaja bila su bezuspješna, ali trećim sam uspjeo. Pokušvam što normalnije hodati, ali mi baš i ne ide. Na moju sreću nema nikoga u kući. " Samo se moram opustiti, proći će to za par dana " mrmljam sebi u bradu i polako sjedam. " Moram se opoustiti! " govorim sam za sebe dok ustajem i pokušavam napraviti par koraka da bih dohvatio slušalice. " AA " pao sam...
" Evo ga budi se!! " " Hey ljudi budi se!! " oko sebe čujem poznate usklike. Otvaram oči i pokušavam se uspraviti. Uspjeo sam razaznati usklike, a sada vidim svoje društvo oko sebe. " Što se dogodilo? " mrmljam jer me još uvijek sve boli. " Neznamo, mislii smo da ćeš nam ti reći. Ja sam ušao u kuću, a ti sli ležao na podu... " na vrata je ušao doktor i prekinuo Marca u njegovom objašnjenju.
" Molim vas da izađete, moramo obaviti pregled " reče doktor i sjede kraj mene na krevet.
" Slušaj, mali. Imaš napuknuto rebro. Tjedan dana nesmiješ ustajati iz kreveta. Jasno!? " " Da, jasno mi je" tužno odgovaram, a u sebi mislim: baš nemam sreće. " Sada možeš ići kući " poslje tih riječi doktor je izašao, a moje prijatelje pustio unutra. " Što je bilo, što ti se desilo " oni radoznalo pitaju, a ja sam znao da im moram sve reći. " Slušajte, ekipa... " nakon što sam im sve ispričao pošli smo kući. " Gadovi prokleti " to su bile njihove reakcije kada sam rekao da su me Sanchezi napali. " Ne brini, osvetiti ćemo se mi već nekako. Sada je samo bitno da se ti odmoriš " reče Peter, kada smo već došli kući. Samo su me položili u krevet i rekli mi ako trebam bilo što da ih samo zovem.
Već pola sata ležim u ovoj dosadnoj sobi. Oni su tamo u drugoj sobi. Sad mi je dosta idem k njima. Ovaj put sam se uspjeo ustati bez ikoga. " Heyy, društvo, šta se radi? " pitam ih odmah s vrata. " Zašto si ustao iz kreveta? " odmah su skočili da mi pomognu. " Dajte društvo nije mi baš tako loše " trudim se prekriti odraz boli sa lica. " A osim toga treba mi Marc. Dođi moram te nešto pitati. " " Reci što je? " pitao me je čim smo ušli u sobu. " Što ćemo reći mami kada dođe s posla? " pitam ga, a on sjeda pored mene i vadi nešto iz džepa. "Evo " pružio mi je neki papir.
Na papiru je pisalo: " Dečki, morala sam otputovati u London, vraćam se za dva tjedna. Potpis: Mama "
" Kada si našao ovo pismo? " pitam ga neskidajući pogled sa papirića. "Jutros. A ti sada lezi i odmaraj. Ako nešto trebaš svi ćemo biti ovdje. Dogovorili smo se večeras će svi prespavati kod nas. " objasnio mi je Marc i izašao iz sobe. Sada me nije briga ni za rebro ni za bilo što na svijetu, samo razmišljam kako ću se ispričati Emily. Nakon dugo premišljanja odlučio sam napisati pismo i poslat ću ga preko Rose. Uzimam papir i olovku sa obližnjeg ormarića i počinjem pisati. Napisao sam toliko različitih pisama, a jedino sam uspjeo izvući ovo.
" Emily, nadam se da se nisi previše naljutila što nisam došao jučer. Nisam mogao jer su me na putu do tvoje kuće presreli Sanchezi i tvoja sestra s njima. Za tjedan dana ću ozdraviti i nadam se da ćemo se tada vidjeti. Molim te ako saznaš što je tvoja sestra radila s njima da mi napišeš i svakako ako imaš vremena posjeti me jer mi je jako dosadno samo ležati, a htio bih te opet vidjeti. Potpis: Raffael. "
Puno sam vremena potrošio pišući ovo pismo jer nisam želio da u njemu bude grešaka i svaki put kad sam napravio grešku pisao sam ponovno. Odjednom shvatim da je u kući sve tiho. " Ma mora da su zaspali. " govorim sebi u bradu, okrećem se na drugu stranu i još malo razmišljam o njoj.
