Danas je taj dan. Danas je sahrana. Probudio sam se jako rano i počeo pripremati crnu odjeću za danas. U sjećanju na mamu suze su mi potekle niz obraze. " Jutro. " čujem očev glas. " Čuo sam da si budan. Kako si? " pogledao sam ga očima punih suza i samo spustio pogled. " Želiš li da te ostavim samog? " pitao je. Nisam se micao, nisam mogao. " Razumijem. " rekao je tiho, na izlasku je duboko udahnuo i otišao. Gledao sam oko sebe, ali ništa nisam vidjeo, slušao sam, ali nisam čuo. U glavi su mi se vrtile riječi: Tuga. Smrt. Mama. Zašto!? " Ovaj, Raffaele tata kaže da se obučeš. " čuo sam svoga brata, brata kojega sam upoznao jučer, onoga koji je unijeo jednu svjetlu zraku u ovaj tjedan. " Dobro, stižem za pet minuta. " Michael je otišao. Obukao sam se i pošao u kuhinju. Svi su sjedili i gledali ispred sebe. " Hajde dečki idemo " prvi je progovorio tata, a mi smo nastavli sa šutnjom i sjeli u auto.
Sprovod je bio jako tužan. Plakali smo kao mala djeca. Tamo su došli i najstariji polubrat i mala polusestrica. Čak su Peter, Mary, Rose i Emily došli. Svi su bili jako tužni, a brata i sestru još nismo upoznali.
VEČER. KOD KUĆE.
Polubrat i sestra tek sada dolaze. Još nisam stigao razgovarati s njima. Vrata se otvaraju. Pred nama su se stvorili oni. Polubrat tamnije kože, srednje građe ali mišićav, kratke kose i sa nekoliko tetovaža po rukama. Sestrica: mala, slatka lutkica kovrčave plave kose. " Ovaj, ja sam Chris " zbunjen je i pruža nam ruku. " Raffael " " Marc " odgovorili smo. " Ovo je Sarah " rekao je Chris pokazujući na polusestru. " Bok bato. " pogledala me je. Srce mi je stalo. Preslatka je.
Dugo smo razgovarali. Saznao sam da je Chris nogometaš i da on i sestrica odlaze za dva dana.
