Directioner || h.s.

3

~Vanessa Stives~

Razgovor za nedjeljni doručak se vodio oko događaja koji su se desili dan prije. Moja prijateljica je neprestano brbljala o 'Plavom savršenstvu'. Nisam uspjela doći do riječi. A nisam se niti bunila. Nisam joj namjeravala reći da sam ja ta cura kod koje je Harry ostao dva sata. Nema šanse da joj kažem da je to čupavo stvorenje bilo kod mene puna dva sata. Bilo bi i glupo sa neke strane. Ona bi usput ponavljala kako je ta cura zapravo sretnica i kako bi ona voljela biti na njenom mjestu. I znam da bi moja najbolja prijateljica to željela. Ne želim da zna da sam to bila ja jer ako joj kažem imam neki osjećaj da bih ju povrijedila. Ona koja je imala toliku želju da ih upozna i ja koja sam kolutala očima na njenu želju. I na kraju sam ja dobila veću priliku.

''V samo zamisli. Dva sata, dva čitava sata sa njim u sobi''

Klimam glavom trudeći se sakriti svoj pogled. Istina je da sam jako uživala u ta dva sta. Čitavu noć nisam spavala misleći o tome. Kovrdže, prelijepe zelene oči, savršeno bijeli zubi, osmijeh, rupice...

''Slušaš li ti mene?''

''Ha?''

Zbunjeno pogledam svoju najbolju prijateljicu. Iskreno ne znam o čemu je ona uopšte pričala. Pobjegla sam negdje u svoje misli. Razmišljala sam o čupavom stvorenju tačnije.

''Pitala sam te ko je kod tebe bio.''

Pomalo je nanervirana, mogu reći. Ne voli kada ju ne slušam dok priča. Ponovo spustim pogled na svoje noge. Ne znam šta da joj kažem. Da slažem ili da joj jednostavno kažem istinu.

''Ti si ta cura, jel tako?''

Predobro me poznaje da bi bilo šta od nje uspjela sakriti. Slabašno klimnem glavom ne trudeći se da dignem pogled. Čujem vrisak, a zatim osjetim ruke oko svog tijela. Sad sam sretna što smo odmah poslije doručka otišli u moju sobu inaće bi dobile dosta prijekornih pogleda. Kad se napokon usudim pogledati Leu, ona ima preveliki osmijeh na licu. Odahnem, jer znam da nije ljuta na mene.

''Trebaš mi sve ispričati. Odmah. Sad.''

...

Nikada nisam voljela ponedjeljke. Vjerovatno iz razloga jer nisam voljela školu. Mjesto na kojem sam dobijala dosta komentara. Zbog izgleda, odječe, mjesta gdje boravim. Kao da sam ja birala sudbinu. Zadnja klupa u lijevom čošku je bila moj najbolji prijatelj tu. Svih šest, do sedam školskih sati smo provodile skupa. Poslije nastave sam imala još 50 minuta prije početka smjene u pekari. To vrijeme sam obićno provodila u parku. Voljela sam posmatrati ljude i prirodu. Prije odlaska u park svratim u prodavnicu. Prolazeći pored police sa albumima, zastanem gledajući omot koji mi je itekako privukao pažnju. 'Up all night'. Uzimam jedan sa police nadajući se da ću ga uspjeti sakriti od svoje prijateljice.

...

Ponedjeljak za ponedjelkom se nizao. Vrijeme je prolazilo. Jedna čitava godina. Starija sam za čitavu jednu godinu. Vrijeme je nekako sporo prolazilo, ali i brzo u isto vrijeme. Ne mogu se pohvaliti da je to bilo baš uzbudljivo vrijeme. Jedino što se desilo je to da je Lea otkrila moju malu tajnu. Kada je skontala malu plastičnu stvar ispod moga jastuka, skoro da je počela vrištati. Stavila me ispred sebe i punih pet sati mi je pričala o njima. Počela sam ih i sanjati. Da li je to čudno? Na kraju sam morala i priznati da dobro pjevaju, te da sam naučila pjesme napamet. Poslije toga smo zajedno isčekivale nove pjesme, spotove. Uvukla mi je to pod kožu. Ali, opet bih lagala da kažem da je moja prijateljica potpuno kriva. Jedno Čupavo stvorenje se tako lagano uvuklo pod moju kožu baš kao što je i ušetalo u moju sobu. Iako je prošlo dosta vremena, ćesto sebe uhvatim kako razmišljam o njemu. O tom danu. O ta dva sata ustvari. Nikada se nisam osjećala toliko slobodno dok razgovaram sa strancem. Nikada nisam ovoliko razmišljala o osobi sa kojom sam pričala jednom u životu. Koliko god sebi nisam željela priznati, bilo je tu nešto što me privlačilo kod dok Čupavka.

''Nešto sam mislila...''

Glas moje najbolje prijateljice me tjera da se okrenem ka njoj. Dajem joj znak da nastavi, iako nisam sigurna da li želim slušati još jednu ludu ideju.

''Već godinu dana slušaš istu muziku kao i ja. Mislim da je vrijeme da tvoja soba postane kao i moja''

Iz torbe koju je vješto sakrivala od mene do sada izvadi gutu papira i selotep. Bez ikakvog pitanja. Bez ikakve dozvole. Nisam se ni uspjela pobuniti. Poster je već bio na zidu. Zbunjeno sam ju gledala dok je lijepila postere jedan za drugim. I samo tako, bila sam okružena Čupavkom koji teško da napušta moje misli...